Piše: Sead Vegara
Godine 2013. španski filmski autor David Trueba, u pravom smislu tih riječi jer istovremeno piše i režira vlastite scenarije, predstavio je javnosti u Španiji svoj najnoviji filmski uradak Vivir es fácil con los ojos cerrados (Živjeti je lako zatvorenih očiju). Film smješten u Frankovu Španiju u 1966. godinu, u kojem je na veoma lijep način ispričao priču, baziranu prema, moglo bi se zaključiti, istinitom događaju, o učitelju engleskog jezika Antoniu (Jaiver Cámara), velikom fanu lika i djela Johna Lenona i samih Beatlesa, koji iz malog mjesta u Španiji krene na put ka Almeriji kako bi se upoznao sa svojim idolom. Lenon u Almeriji snima film How I Won The War u režiji holivuduskog reditelja Richarda Lestera, koji je godinu prije snimio film Help! o Beatlesima.
Antonija na početku filma vidimo u učionici među đacima kako ih čitajući i recitujući pjesmu “Help!“ Beatlesa pokušava podučiti ne samo jeziku već i razumijevanju života, ali ne na naprasan nametnički način, već sa toplinom i razdraganošću. Paralelno sa Antonijevom pričom, Trueba nas upoznaje i sa mladićem Juanjom (Francesc Colomer), koji baš i nije zadovoljan stanjem u svom domu koji dijeli sa mamom, tatom, mlađom braćom i sestrama, gdje nailazi na konstantno negodovanje oca, („Trebaš se ošišati. Vidi te na šta ličiš!?“) te se odluči pobjeći od kuće. Također, upoznajemo i mladu djevojku Belén (Natalia de Molina), koju je majka sklonila u dom, da ne bi ukaljala obraz porodici, jer je nesretnim spletom okolnosti ostala trudna.
Antonio će igrom slučaja na proputovanju do Almerije pokupiti kao stopere Juanja i Belén, te će nadasve zanimljivi trojac nastaviti put. Put na kojem će se bolje upoznati i podijeliti pasioniranost prema Beatlesima koju gaji Antonio. Trueba na vrlo vješt način plete priču pričajući pomoću pokretnih slika, sa stilski stručno ispisanim scenarijem, te od svojih glavnih glumaca dobija najbolje i najuvjerljivije perforamanse. Pored glavnog trojca, sporedni likovi su također vješto i tačno koliko treba karaktero osjenčeni, taman da posluže, ne čisto radi postojanosti, kao ličnosti koje su tu radi interakcije sa glavnim triom, već da upotpune “širu sliku“; Španije pod Frankovom vladavinom, u biti.
Toliko vam se dopadne svijet koji je Trueba satkao od ljubavi, mirnoće i čiste dražesnosti da jednostavno poželite, nakon što se završi film, ostanete još u tome vremenu sa uvjerljivo psihološki iznijansiranim likovima, saznate šta se sa njima desilo i kako su im se dalje odvijali životi. Ukratko, Truebin film Živjeti je lako zatvorenih očiju djeluje poput sjajnog muzičkog singla (naravno, uzimajući u obzir i činjenicu da je naslov izveden iz stiha pjesme Beatlesa “Strawberry Fields Forever“), te odmah po završetku dobijate neopisivu želju da se vratite na njegov početak i još jednom posvjedočite filmskoj magiji gledajući ispočetka, jer vam na lice vraća onaj mladalački smješak i učini vam se da ste ponovno mladi i spremni da krenete sami na “strašni svijet“.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
