Piše: Mirza Skenderagić

„Trash“ filmovi u historiji i teoriji kinematografije sada već zauzimaju posebno mjesto i redovno pokreću ozbiljne polemike o svome utjecaju na razvoj filmskog jezika. Iako sama riječ trash (smeće) donosi sa sobom negativan prizvuk, za razliku od njenog značenja u recimo muzici, gdje se najčešće prišiva zaraznim muzičkim numerama sa pjevljivim i površnim tekstovima, energičnih plesnim podlogama, u filmu njoj pripada znatno ozbiljnija uloga. Dakle, jako je bitno definisati razliku između trasha i običnog smeća. Ovo potonje nije osviješteno od strane autora, već je rezultat nedostatka talenta, kreativnosti i sposobnosti da se napravi bolje, dok je trash film duhovit, zabavan, intrigantan, intelektualan i po pravilu je odraz trenutne društveno-političke situacije u sredini koju tretira. Tako s jedne strane imamo američku porodicu Kardashian, filmove Adama Sandlera i većinu savremenih holivudskih blockbustera, a s druge kultne naslove Roberta Rodrigueza i Quentina Tarantina, kod kojih je trash odlika autorstva i ide pod ruku sa tzv. eksploatacijskim žanrom, pod čijim okriljem oni usvajaju i parodiju npr. američku pop-kulturu. Najbolja definicija autorskog trasha jeste da je „dobro zato što je loše...“, kako za kamp kao osviješteni kič, piše Susan Sontag u eseju Notes on „Camp“ (1964).

Posljednji Srbin u Hrvatskoj; režija: Predrag Ličina; uloge: Krešimir Mikić, Hristina Popović, Tihana Lazić, Dado Ćosić, Dušan Bućan, Rene Bitorajac; 2019.

IMDb rejting: 6.8/10

Da je toliko loš da je genijalan, može se reći i za trenutno najpopularniji film hrvatske kinematografije i dugometražni prvijenac Predraga Ličine, zombi-komediju Posljednji Srbin u Hrvatskoj. Već u samoj žanrovskoj najavi filma kao zombi-komedije, moguće je prepoznati jednu od glavnih odlika savemenog trash filma, a to je spajanje naizgled nespojivih žanrova (horora i komedije), dok se u naslovu jasno ogleda aktuelna društveno-politička stvarnost Balkana. Dakle, sedam godina nakon što je Hrvatska bankrotirala, njeno stanovništvo je masovno napušta te je preostalo još tek oko dva miliona Hrvata. Odjednom, oni se počinju pretvarati u zombije, a glavni krivac je Izvorna hrvatska voda. Imuni su jedino, Srbi. U međuvremenu, „ludilo“ zahvata i ostale zemlje regije, te u Federaciji na snagu stupa zabrana točenja alkohola, a Slovenija radi na stvaranju Velike Slovenije. Jedini „Hrvat“ koji preživljava ujed zombija jeste zabrebački veseljak sa „pompadur“ frizurom i apsurdnim mačo stavom, Mićo, kojeg igra Krešimir Mikić, a čija je dnevna rutina svedena na salone na masažu, skupocjene restorane, šarmiranje djevojaka te odlazak u kino, gdje zaljubljeno prati filmski serijal svoje omiljene hrvatske superheroine Hrvojke Horvat (Hristina Popović). Mićo uskoro saznaje da je na zombi-virus otporan samo zato što je Srbin, jer, „samo imunitet Srbina spašava“. Da stvar bude složenija, otkriva se da su za epidemiju krivi svjetski moćnici iz svemira, koji su u Hrvatsku podmetnuli virus kako bi se dočepali Izvorne hrvatske vode.

Ostvarenje Predraga Ličine obiluje političkom nekorektnošću kao malo koji film u postjugoslavenskoj kinematografiji, ali koja, upravo zbog toga što je nastala iz trasha, ne vrijeđa nikoga, a ismijava sve – ustaše, četnike, partizane, kapitaliste, superjunake... Tu se izdvajaju i nešto surovije alegorije i reference poput one „sprema se Oluja“ (dok se u pozadini čuje grmljavina), „kasno zombi na Kosovo stiže“, ili naziva „Novosrbi“ koji nastaju nakon ubrizgavanja čarobnog seruma „serbum“, odnosno miješanjem uzavrele srpske krvi sa kojom čašicom domaće rakije. U simbolističkom značenju, „Novosrbi“ nisu ništa drugo nego li uznapredovale verzije četnika koji poput svjesnih zombija tumaraju i ubijaju sve pred sobom, što je, zapravo, već viđen historijski prizor.

Nadalje, uz pomoć koncepta zombi-filma koji je popularizirao čuveni George A. Romero, poznat po kultnom serijalu Noć živih mrtvaca (1968), Zora živih mrtvaca (1978) i Dan živih mrtvaca (1985), a koji je oduvijek predstavljao priliku za suočavanje sa metaforičkim umiranjem čovjeka, vječito uslovljenog od strane društvenih i političkih sistema, režiser sa zombijima žednim krvi, uranja duboko u prljavštinu jugoslavenske nacionalističke septičke jame, te sveprisutni nacionalizam koji je teže iskorijeniti od samog virusa, osvješćuje kao horor, a zatim ga ismijava i smijehom potvrđuje.

Od ostalih likova koji znatno doprinose kreiranju cjelokupne slike Hrvatske, odnosno Balkana, kao Države zombija, izdvajaju se, Maks s tetoviranim „U“ na torzu (Dado Ćosić), koji zaplače nakon što sazna da u sebi ima srpske krvi i za to okrivi „četničku kurvu“ majku, američki general Ass Lee Turchinson (Sergej Trifunović) koji na Hrvatsku želi baciti „humanu bombu“ koja ubija „samo“ ljude, Francesca Gambini de la Norde (Severina) koj se bori za prava zombija, spomenuta hrvatska „wonder woman“ Franka Anić, koja je izvan uloge ovisnica o herionu, opasna i misteriozna Vesna (Tihana Lazović) koja je i donijela virus na hrvatsku zemlju...

Dok, npr. Romero u Zori živih mrtvaca svoje likove „zatvara“ unutar ograda trgovačkog centra i vlastite žeđi za konzumerizmom, Ličina ovdašnje narode definiše kao bezumne mrtvace koji se besciljno gegaju prema taktovima svojih vladara.

Prikazujući, dakle, Balkan kao mjesto „hodajućih mrtvaca“, ovaj film nikako neće nasmijati nacionalne političare zemalja bivše Jugoslavije, što zbog vlastitog prepoznavanja, što zbog konačnog poraza njihovih političkih ideja i zaustavljanja ove 20-godišnje zombi-apokalipse. Nasuprot filma, priče o „nebeskim narodima“, ratovima, novim i starim, genetskim nacionalnim mržnjama, u realnosti nemaju Tarantinov tzv. snimak iz gepeka (trunk shot), replike „Are you a Serb, Mr Srbljanović? Jok, you are!“ i nikako ne mogu biti duhovite istinskom filmofilu.