Piše: Mirza Skenderagić
Iz odnosa scenarija i režije, odnosno narativa i forme, a na koncu i priče i slike, oduvijek proizilaze pitanja o granicama koje postoje unutar te “ljubavne veze“, ali i o važnostima njihovih pojedinačnih uloga. Naravno, najjednostavnije bi bilo reći da dobar film čini savršen sklad scenarija i režije, te da bez dobrog scenarija nema dobrog filma. Ali, šta kada u tom odnosu nije sve tako crno i bijelo? Novi film rediteljice Teone Strugar Mitevske i scenaristice Elme Tataragić, Najsretniji čovjek na svijetu premijerno prikazan u popratnom takmičarskom programu Mostre, Horizonti, upravo pokazuje na koji način funkcioniše veza scenarij i režija, kako jedno utiče na drugo, kako jedno oblikuje drugo, te kako se jedno podređuje drugom. U ovome slučaju je dakle, vrlo snažna i intimna priča, u potpunosti povjerena kreativnosti režije, što je jasno već od vizuelno intrigantne uvodne scene u kojoj se komunikacija između dva glavna lika uspostavlja asocijativno i bez dijaloga. Upravo će iz ovakve scenarističko-rediteljske saradnje proizaći i konačni dojam da nije u potpunosti iskorišten sav potencijal jednog istinitog, stravičnog i inspirativnog događaja.
Prvi kadar filma u kojem u krupnom planu, ukrštenim prstima na rukama muški lik snažno pritišće vrat, zatim se saginje ispod fokusa kamere otvarajući total Sarajeva, što jasno ukazuje na psihološki rastroj glavnog protagoniste, ali i njegovu vezu sa gradom u koji gleda, koja očigledno uključuje i spremnost na svojevrsno suočavanje. U drugom kadru, rediteljica koristi donji rakurs i prikazuje mušku siluetu na vrhu zgrade, a približavajući joj se usporeno, ne otkivajući lice, stvara određeni pritisak koji će morati dostići svoj vrhunac, ne u tom kadru, nego kasnije. Odakle pritisak dolazi, otkriva kadar iz gornjeg rakursa, u kojem usporeno zumiranje uvodi ženski lik koji sjeda na jedan kamen na gradilištu, uz pulsirajući zvuk bušenja koji pojačava osjećaj misterije.
Da naslov podrazumijeva ironično značenje, rediteljica sugestivno potvrđuje u posljednjoj slici uvodne scene, u kojoj se preko jednog usamljenog kamena pojavljuje ružičasti telop “Najsretniji čovjek na svijetu“. U nastavku će rediteljica nastaviti narativni put žene sa kamena koja će bezbrižno prolaziti ulicama svoga grada, ali će jedan ubačeni kadar muških ruku koje nervozno, ali i razigrano lupkaju po volanu u automobilu, sugerira da još neko živi u tom gradu i da će morati doći do susreta.
Dakle, narativ filma je djelomično baziran na ličnoj traumi Elme Tataragić, koja je 1998. godine srela čovjeka koji ju je snajperskim hicem ranio u ratu, ali koju je sada preuzela 40-godišnja Sarajka Asja (Jelena Kordić Kuret) koja se na speed datingu susreće sa 43-godišnjim bankarom Zoranom (Adnan Omerović). Da nešto ne funkcioniše najbolje u njihovom apsurdnom procesu upoznavanja sa rafalnom izmjenom banalnih pitanja, te da neće završiti onako kako se očekuje, jasno je gotovo od početka. Prvi dramaturški prekid i emocionalni pad među likovima, dolazi sa Zoranovim priznanjem da je kao vojnik Vojske Republike Srpske pucao na svoj grad, da bi ga ubrzo, bez mogućnosti smislenog nastavka prekinuo Asjin odgovor na pitanje o najgoroj uspomeni, koja neće biti ona koju je Zoran očekivao, pa će preći granicu opšteg prostora speed datinga i optužiti je da laže.
Iako ovakva teatarski kamerna postavka djeluje filmski potentna i vizuelno intrigantna, što će talentovana rediteljica i dokazati, bizarnost narativnog okvira situacije neće dopuštati gledatelju povezivanje sa pričom, sa ispovjestima, te će u mnogome ograničiti razumijevanje pojedinačnih unutrašnjih borbi. Pogotovo jer će dijalog obilovati stereotipima, što će čak buditi i određeni animozitet prema likovima. Centralne linije karaktera gotovo svih likova na koje utiče i situacija speed datinga, jeste da su prvenstveno usamljeni, pa i jadni, da su sebični u svojim željama i ciljevima, jer će djelovati da su tu prije svega da ponude sebe, a ne upoznaju drugog.
Isto tako će ostati otvoreno dramaturško pitanje, da li bi se ideja o varljivosti pojma sreća jasnije ispoljila da je Zoran predstavljen kao neko ko je u očima drugih, zaista najsretniji čovjek na svijetu, a ne kao neko ko odmah govori o samoubistvu. Ipak, dok će ostale glumačke izvedbe, prije svega ona Labine Mitevske kao glavne voditeljice projekta i one Irme Alimanović, Vedrane Božinović, Mone Muratović, Izudina Bajrovića, Kemala Rizvanovića, svojom uvjerljvošću jačati će klišeizirani, ali istiniti odraz trenutnog društvenog stanja. Jelena Kordić Kuret i Adnan Omerović će svojom glumačkom kreativnošću kojom sve zadržavaju na licu, a oslobađaju fizičkim reakcijama, uspjeti pronaći puteve koji vode izvan svakodnevnog ili očekivanog, gdje konačno pomirenje ne mora doći riječima, nego igrom nišanjenja i odmjeravanja.
Najsretniji čovjek na svijetu jeste film koji je dobrim dijelom veoma mučan za gledanje, što zbog same teme, što zbog situacije u koju je ona stavljena, a koja možda nije njeno prirodno stanište, ali koji na kraju ipak pronađe osjećaj olakšanja koje je u stvarnosti dovoljno nerealno da bi u filmu postalo stereotip. Također, ovo ostvarenje dokazuje postojanja junaka u savremenom filmu, koji jesu oni koji oproste, ali i oni koji zatraže oprost, a čiji odnos funkcioniše jednako kao onaj između scenarija i filma i zavisi od popuštanja, odricanja i naravno ljubavi, naposljetku.
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a
