Piše: Mirza Skenderagić

Svake godine nekoliko važnih naslova se zagubi negdje u mainstreamu istih, te ih je svakako potrebno vratiti u fokus filmske javnosti. Jedan od tih filmova jeste dansko-holandski psihološki horor-triler Speak No Evil (Ne govori zlo, 2022) reditelja Christiana Tafdrupa, koji ne samo da prezentuje moć filmskog jezika da do srži šokira gledatelja, već koji i savršeno pokazuje do koje mjere je horor danas sjedinjen sa stvarnošću, odnosno na koji način je ušao u svakodnevni čovjekov život.

U suštini baziran na savremenom nezavisnom hororu sa taocima, kao što je npr. ostvarenje Stranci, a čija je dramatična popularnost započela tamo negdje sa Hostelom, Ne govori zlo jeste film koji donosi ponešto od Michaela Hanekea i njegovog remek-djela o nasilju, Funny Games, Jorgosa Lathimosa i grčkog novog talasa. Ali, čija originalnost ne počiva na autorskom, već prije svega na uspješnom spoju vrlo uznemirujuće priče i njenog dramaturškog doziranja u usporenom ritmu i atmosferi konstantne jeze koja izvire iz nečega stravičnog što se vješto skriva u običnom, naizgled normalnom. Film počinje gotovo kao feel good drama o turistima i upoznavanjima, pa tako prilikom izleta u Toskanu danski par Bjørn i Louise sreće Holanđane Patricka i Kerin, a početak jednog divnog prijateljstva upotpunjuju i djeca, kćerka Agnes i sin Abel koji se također povežu na prvu. Prilikom posjete u kući na selu u Holandiji, domaćini Patrick i Kerin se počinju ponašati neprimjerno i čudno, ali opet nekako u granicama prihvatljivog, jer sve što prelazi te granice se može fakturisati hladnim, stidljivim i očigledno intimno nesretnim Dancima.

Dobar dio filma će proteći u gotovo neizdrživom stanju sadržajno začudnog, a trenutak koji će doći kao prvi znak onoga užasavajućeg koje čeka ispod otkrivenog narativnog toka, jeste kada dječak Abel krišom pokaže Bjørnu da nema jezik u ustima i da zato ne može govoriti, a ne jer je stidljiv kako su Holanđani pravdali njegovu nijemost. Ipak, i to i svako novo opravdanje dominantnih Holanđana, Bjørn i Louise će prihvatati, a sve kako se ne bi zamjerili svojim novim prijateljima, te izbjegli neugodnost. Ovdje reditelj otvara društveno pitanje o ljudskoj ljubaznosti i prihvaćanju slobode drugih nauštrub ugrožavanja vlastite.

U trenutku kada se očekuje pobuna kod gledatelja zbog ipak malo nerealne tolerantnosti Bjørna i Louise, oni će pokušati otići i to nakon što Agnes završi u krevetu kod Patricka i Kerin, jer ju je trebalo ušuškati prije spavanja, a njeni roditelji su bili zauzeti vođenjem ljubavi, što također otvara i nove tematske slojeve koji se tiču porodičnih odnosa i odgoja djece. Njih će u vikendicu ponovo vratiti nemoć da barem jednom u životu donesu odluku, da pokažu da se nekad jednostavno mora reći ne, čak i kada je u pitanju vlastito dijete. Reditelj sada ukazuje na mušku impotenciju, koja istina počiva na tjelesnoj nemoći, ali je prije svega uslovljenja psihološkom i duhovnom blokadom.

Od te tačke u narativu, postati će jasno da za glavne protagoniste više nema nazad i da će ono što ih čeka u nastavku biti sprovedeno do krajnjeg cilja te da poslije toga više ništa neće biti isto, ni za film, ni za gledatelje, kod kojih će animozitet prema neprimjerenim Holanđanima, zamijeniti bijes prema jadnim i glupavim Dancima. Od tog trenutka će i gledatelji postati pasivni posmatrači i njihova unutrašnja dreka “učini više nešto“, će s vremenom u potpunosti utihnuti.

Kako je siže filma osmišljen na način da je gotovo nemoguće otkriti niti jedan detalj, a da se ne naruši njegova cjelina i najavi kraj, ostaje samo da se gledatelja pripremi na rasplet koji sa sobom ne donosi samo šok, već i pokreće brojna unutrašnja čovjekova pitanja, o vlastitoj poziciji, u društvu, u porodici, u intimnim vezama. Kada Bjørn upita Patricka u jednoj od najšokantnijih scena savremenog filma, u kojoj nema ničega brutalno eksplicitnog, a opet sav užas je tu: “Zašto ovo radiš?“, a on mu odgovori: “Zato jer si mi dopustio?“, postaje jasno da današnji svijet odbacuje slabiće i da svaka situacija u čovjekovom životu ovisi od toga kako se u njoj postavi.

Jer, pošto svijet i dalje počiva na zakonu džungle u kojoj jaki gaze slabe, onda opstanak svakog čovjeka ovisi od povlačenja crvene linije i konačnog ispuštanja najtežeg mogućeg tihog vriska: “Eh, sad je stvarno dosta“. I nije tačno da se o zlu ne treba govoriti radi uroka. Treba i to što glasnije moguće, jer zlo na kraju dođe do svih, a najviše nastradaju oni koji su pred njim šutjeli.

Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a