Piše: Marko Njegić

Žalosno, ali istinito: The Irishman oskarovca Martina Scorsesea neće zaigrati u domaćim kinima. Hrvatska (i regionalna) kina, naime, još uvijek ne spadaju među "odabrana" za Netflix. "Streaming" gigant svoje visokoprofilne filmove pušta u limitiranu kinodistribuciju prije nego postanu dostupni za gledanje na matičnoj platformi. Distribucija je obično dvotjedna ili trotjedna, ali kako je Irac daleko najveći Netflixov projekt i tipuje na Oscare kao nijedan prije, kinovijek filma je produžen na čak 26 dana do "streaming" premijere 27. studenoga. Unutar tih 26 dana The Irishman se, dakle, vrti u "selektiranim" kinima diljem svijeta. Jedno od njih je "Burg Kino" u Beču koje je ovog vikenda upriličilo premijernu projekciju Irca. Jedino kino u relativnoj blizini Hrvatske za gledanje Scorseseova nestrpljivo iščekivana filma s Robertom De Nirom, Alom Pacinom i Joeom Pescijem? Rječnikom mafijaškog klasika The Godfather, bila je to ponuda koja se ne odbija.

Irac; režija: Martin Scorsese; uloge: Robert De Niro, Al Pacino, Harvey Keitel, Joe Pesci; 2019.

IMDb rejting: 8.7/10

Rotten Tomatoes rejting: 96%

Spomen Coppolina Kuma ima višestrukog smisla u Scorseseovu filmu koji mu je prilično ravan kao epska kronika mafijaškog života. U Irishmanu glume "kumovi" De Niro i Pacino – prvi utjelovljuje sitnog mafijaša Franka "The Irishmana" Sheerana, drugi najpoznatijeg američkog sindikalista Jimmyja Hoffu. K tome, Sheeran u jednoj sceni govori treba li mafijaš poći u toalet prije no "kokne" nekoga u restoranu (čekao ga tamo "skriveni" pištolj ili ne), kao da se referira na ono ubojstvo Sollozza i McCluskeyja od strane Pacinova Michaela Corleonea. Jedan od najboljih filmova godine propituje mafijaški žanr i njegove odrednice, sipajući intertekstualne referencije kao iz rukava.

Naravno, polazna točka su Scorseseovi Dobri momci i Casino u kojima su glumili De Niro i Pesci. Narator Frank, zanimljivo, spomene riječ "casino" točno u trenutku kad se u kadru nađe njegov šef, mafijaš "boss" Russell Bufalino (Pesci) koji će njemu, bivšem vozaču kamiona, dodijeliti najprije čuvanje, potom i smaknuće Hoffe. Goodfellas i Casino pristupali su mafijašima kao filmskim ili rock-zvijezdama uz raskošnu režijsku estetiku i rokerski soundtrack. Pristup je bio takav da, kako je u Dobrim momcima rekao Henry Hill (Ray Liotta), publika u kinu može "navijati za lopove". I to neovisno o dvojbenoj glorifikaciji njihova carstva koji će dosegnuti neizbježno "rušenje domina", još detaljnije prikazano u Casinu scenama lančanog kolabiranja lasvegaskih hotela.

Međutim, ovaj film je realističniji, ljudskiji, kontemplativniji i melankoličniji, svojevrsni purgatorij za gangsteraj bliži Coppolinim sagama, a opet nepogrešivo "scorseseovski", stilski iznimno filmičan i crnohumorno živahan da izazove zavist kod nekih mlađih redatelja budući da ne pucaju od vitalnosti kao stari Scorsese od čije poletne režije (i montaže legendarne Thelme Schoonmaker) troipolsatno trajanje Irca prolazi gotovo za tren. The Irishman se može shvatiti kao Scorseseova točka na kraj mafijaškog filma, njegovog i uopće, ali i sumacija vlastite i De Nirove filmografije. De Niro gura u rijeku žute taksije kakve je vozio njegov Travis Bickle u Taksistu. Komičar Don Rickles (glumi ga Jim Norton) ima "stand up" nastup u restoranu nalik onome iz Goodfellasa, a bio je dio glumačke ekipe Casina.

Povrh svega toga, Irac funkcionira kao "happily never after" kvazi-nastavak Dobrih momaka i Casina koji pokazuje što se događa s vremešnim gangsterima u zalasku sunca ako nekim slučajem izbjegnu metak i zatvor. Uvodna scena započinje vožnjom kamere i neprekinutim kadrom kao Goodfellas, ali uz bitne razlike. Kamera Rodriga Prieta (Vuk s Wall Streeta) polako klizi kroz interijer i to nije glamurozni, šareni restoran, nego sivi starački dom. Zaustavlja se kad dođe do naborana i sijeda Franka u kolicima, spremnog na korak do groba za ispovijed nekome koga ne vidimo u kadru, ali i nama, publici.

Starost, protok vremena, smrtnost i žaljenje zbog (mafijaških) grijeha od početka se uvlače u film kao njegove centralne teme. U Franku se prelamaju James Conway, i Ace Rothstein, likovi iz Dobrih momaka i Casina, ali De Nirova izvedba je, pogotovo kad nije "klasični De Niro", sućutnija, emotivnija, spokojnija, jednako kao i Pescijeva. Bufalino je drukčiji u odnosu na tempirane bombe ili bijesne terijere kakvi su bili Tommy De Vito i Nicky Santoro u izvedbi glumca koji je za ovaj film izašao iz mirovine (posljednja uloga 2010., Love Ranch). Scorsese obojicu glumački odvodi i na neka prethodno neposjećena mjesta šetajući kroz njihovu prošlost. Veteran gangsterskog žanra Pacino je Pacino kakvog znamo od Lica s ožiljkom naovamo u prvoj suradnji sa Scorseseom, ali "pacinovski" povišena gluma pogoduje liku Hoffe i uzaludno je što netko od njega u jednoj sceni traži da "spusti glas".

Verbalna suočavanja ovih glumaca su divota za gledanje, kao i mnogi Scorseseovi kadrovi (De Niro u autopraonici). U času zaboravljamo De Nirove i Pacinove uloge u degradirajućim novomilenijskim komedijama poput Djedice puštenog s lanca i Jack i Jill: Ludi blizanci, premda, natuknusmo, Irac frca od crnog (i crvenog) humora. Kad Frank oboja zid nečije kuće krvlju neke od njegovih žrtava, zarana se ilustrira naslov knjige Charlesa Brandta "I Heard You Paint Houses" koju je oskarovac Steve Zaillian (Schindler’s List) adaptirao u scenarij. Naracija nas upoznaje s mjestom gdje se svi mafijaši rješavaju inkrimirajućeg oružja, konkretno bacaju pištolje, puške itd. s mosta u rijeku na čijem dnu leži arsenal za "naružavanje omanje zemlje".

A svaki mafijaš je predstavljen s podacima kako je i kad stradao ili umro, što malčice ublažava ozbiljnu temu starenja i umiranja, kao i digitalno pomlađivanje De Nira, Pacina i Pescija, skidajući godine i peglajući bore ostarjelim legendama i čineći ih naizgled vječno mladima. Računalni efekti, koji su podigli proračun filma na 150 milijuna dolara i pretvorili ga u najveću "blockbustersku" krimi dramu u povijesti kinematografije, nisu ništa lošije tehnološki izvedeni od onih u novom Terminatoru u kojem, zanimljivo, ostarjeli kiborg također kontemplira o svojoj povijesti nasilja i kaje se. Rekli bismo da su možda i najbolji tog tipa dosad, ali svejedno bivaju uočljivi i ponekad odvlače pažnju gledatelja, srećom ne toliko da ga izvlače iz priče. No, jasno je zašto se Scorsese odlučio kompjutorski pomladiti De Nira umjesto da ga, recimo, u mladosti glumi Jon Bernthal koji mu je igrao sina u Obračunu legendi.

Ovo je Scorseseov mafijaški Boyhood (Odrastanje) na kvadrat i film ne bi bio isti da gledatelj ne osjeti mjenu De Nirovih godina i nije čitavo vrijeme s njime. "Ne znaš kako brzo vrijeme prolazi dok ne stigneš tu", kaže Frank koji odbija kremiranje jednom kad umre ili da bude zakopan pod zemljom jer je to "tako konačno". Gangsterski ep sažima takoreći čitav čovjekov život od kasne mladosti do starosti i dozvoljava glavnom liku da stari u realnom vremenu. Razlika je da Frank ne stari prirodno, već uz pomoć efekata koji kroniciraju promjene u svakoj njegovoj godini ili dekadi, jednako kao reklamni panoi na kinima (od The Three Faces Of Eve do The Shootist). Pa ipak, efekti na koncu idu u prilog filmu jer posjeduju nekakav fantazijski odmak od stvarnosti, tj. oslikavaju idealiziranu sliku nečije mladosti (Goodfellas, Casino) iz perspektive starosti (The Irishman), nekoga tko više nije ono što je bio, ali jest bio i ostavio traga.

Osjećaj (bes)konačnosti prožima film u kojem (prošlo) vrijeme igra veliku ulogu, ali ga je Scorsese napravio bezvremenim, opraštajući se s "dobrim momcima" ultimativnim gangsterskim remek-djelom do neke eventualne iduće prilike na ovom ili onom svijetu. "Ostavite vrata malo otvorena".

Žene sa strane

Dobri momci i Casino imali su snažne ženske likove/glumice (Lorainne Bracco, Sharon Stone). Najviše što se Irac približio tome jest kroz lik Frankove kćerke Peggy koju, odraslu, igra oskarovka Anna Paquin.