Piše: Marko Njegić

Jadikovanje Betty Boop posebno upada u uho na novo gledanje igrano-animiranog bisera Tko je smjestio Zeki Rogeru (Who Framed Roger Rabbit, 1988.) u režiji Roberta Zemeckisa i produkciji Stevena Spielberga. Crno-bijela Betty se žali da nema posla otkako su crtići u boji. Ona je "ostarila", iako ustvari izgleda jednako mladoliko kao prije. Bettyna opaska može se precrtati na Tko je smjestio Zeki Rogeru, prijelomni hibrid dugmetražnog igranog i animiranog filma, preteču Space Jama. Kao što su crtići postali kolorirani, tako su s vremenom i prestali biti dvodimenzionalni, ručno animirani, a njihovi likovi su ostali bez posla i morali postati digitalni da se ponovno zaposle, kao u prošlogodišnjem Space Jamu 2.

Nakon što je prethodno naselila igrano-filmsku formu, trodimenzionalna računalna animacija takoreći je u potpunosti zamijenila klasičnu ručnu da se crtani film teško više može zvati crtanim. U usporedbi s današnjim (animiranim) filmovima, prenapučenim digitalnom slikom, Who Framed Roger Rabbit možda izgleda malčice zastarjelo i neki ga lako mogu uzeti zdravo za gotovo, ali njegova jedinstvena kreativna vizija, inteligencija i energija čine ga vječno mladim, zimzelenim i 30-ak godina nakon premijere. Ovakav film nije se nikad vidio prije, a ni poslije, neovisno o Kul svijetu, Space Jamu, Looney Tunes: Back In Action, Medvjediću Paddingtonu, Tomu i Jerryju ili Petru Zecimiru. Vizionarski, revolucionarni Zeko Roger postavio je temelje za modernu interakciju glumaca od krvi i mesa s neživim, kompjuterski animiranim likovima. Štoviše kao da ju je prorekao kao jedan od dotad najutjecajnijih filmova sa specijalnim efektima (Odiseja u svemiru, Ratovi zvijezda, Tron) koji zaslužuje istaknuto mjesto u povijesti kinematografije zbog monumentalnog dostignuća.

Godinu dana poslije na velikom ekranu se pojavio revolucionarni fluidni izvanzemaljac u Bezdanu, zatim još revolucionarniji robot od tekućeg metala u Terminatoru 2, oživjeli su dinosauri u Jurskom parku, a glumci počeli sve češće okupirati isti prostor s CGI kreaturama poput Jar-Jar Binksa iz Fantomske prijetnje, Golluma iz Gospodara prstenova, Cezara iz novog Planeta majmuna... Postignuće Rogera Rabbita tim je veće s obzirom na ručnu animaciju. Glumci poput sjajnog Boba Hoskinsa (Mona Lisa) u ulozi privatnog detektiva Eddieja Valianta glumili su "u prazno" da bi njihovi animirani glumački partneri bili naknadno nacrtani u kadru, sličicu po sličicu, a ne dodani pomoću računala.

Zahvaljujući nadahnutom Hoskinsu (glumi kao da su Zeko i ekipa stvarno ispred njega), tj. besprijekorno insertiranoj animaciji i njegovoj interakciji s fizički opipljivim animiranim protagonistima obogaćenim pripadajućim sjenama itd., gledatelj uspijeva povjerovati da stvarno postoji alternativni svijet, gdje ljudi i likovi iz crtića žive jedni pored drugih i ne razmišlja kako zapravo gleda filmsku iluziju. Režiser Zemeckis (Lov na zeleni dijamant, Povratak u budućnost, Brodolom života) upravo je na snimanju ovog filma u sebi probudio tehnološkog inovatora i nastavio eksperimentirati s inkorporacijom efekata i/li izmišljati tehnologiju (Smrt joj dobro pristaje, Forrest Gump, Božićna priča, Dobrodošli u Marwen).

Na friško gledanje Zeke Rogera frapiraju vizualni izazovi koje je postavio Zemeckis. Naime, nije dovoljno da se igrani film i animirani isprepleću kad glumci i crtani likovi dijele kadar ili stoje jedni blizu drugih. Valiant i Roger se rukuju, dijele lisičine kao "buddy" dvojac iz akcijske komedije tipa Ponoćna utrka, detektiv navlači zecu uši kad mu digne živce, uzima u ruke animirani mač koji pjeva i veliki magnet itd. To nije sve, narode ili "that's not all folks": Valiant vozi taksi-auto iz crtića, a animirani likovi pravi automobil. Najzahtjevniji kadar dolazi u trenutku kad Rogerova žena Jessica Rabbit (Kathleen Turner, ljudskim glasom i animiranim stasom) drži zrcalo u ruci, a u odrazu tog zrcala stoji Valiant.

Međutim, najveći izazov za Zemecisa bio je snimiti dobar film i načiniti da Roger Rabbit ne izgleda samo kao poligon za tehnološke novotarije, kao što su na momente izgledali The Polar Express i Beowulf, već da su efekti u službi priče. A priča je metafilmska i "noirovska", ambijentirana u alternativu inačicu Hollywooda 1947. godine, gdje i likovi iz crtića, stanovnici Toontowna (Crtićgrada), mogu biti "prave" filmske zvijezde. U uvodu se čini da ćemo gledati klasični crtić s kućnim zecom Rogerom ostavljenim da čuva bebu dok majka kojoj samo vidimo noge odlazi vani. Beba je nemirna i izaziva kaos kakav smo navikli gledati u "Tom i Jerry" ili "Looney Tunes" crtićima. No, kad se u jednom trenutku Roger udari u glavu i vidi ptičice umjesto zvijezda, netko poviče "rez", zove kraj kadra i crtić se prekida.

Ispada da smo gledali snimanje animiranog filma u igrano-animiranom filmu, genijalnom spoju crtića i "noir" krimića s podjednakom posvetom i jednima i drugima, koji je vjerojatno bio inspirativan za Posljednjeg akcijskog junaka i Novu stravu Wesa Cravena, a da će biti subverzije i anarhije s dozom satire i crnog humora jasno je kad bebač-glumac kasnije zapali kubanku. Pojavom detektiva Valianta počinje se crtati stari "noir" na novi način, posebice nakon što Jessicin navodni ljubavnik strada kao u crtiću (netko mu je bacio sef na glavu) i Roger biva optužen za umorstvo iz ljubomore. Naravno, smjestili su mu i "sve to smrdi kao jučerašnje pelene", kako zaključi bebač-glumac. Najednom se čini kao da su animirani likovi okupirali Kinesku četvrt Romana Polanskog (Zaboravi, Eddie, to je Toontown...) ili da je detektiv iz tog filma Jake Gittes ušao u svijet crtića.

Imamo korupciju u Toontownu, ne Chinatownu, zaslugom suca Dooma (Christopher Lloyd), potencijalno malčice strašnog za najmlađe okice, ali i ostale elemente "noira", pohlepu, ubojstvo i seksepilnu fatalnu ženu Jessicu, jednu od najseksepilnijih ženskih likova u žanru i šire, koja ulazi na scenu poput Gilde s glasom zvijezde erotskog trilera Tjelesna strast. "Nisam zločesta, samo sam tako nacrtana", kaže bujna Jessica od čije pojave je Valiantu ispala vilica do poda. "Furaš se na vodene boje", Valianta podbode njegova djevojka Dolores (Joanna Cassidy). Seksualne tenzije između muškarca i animirane žene prilično su subverzivne za jedan crtić, jedva skrivene ispod "slapstick" komedije, a Zemeckis subvertira i "noir" time da "femme fatale" manirizmi čine Jessicu automatski sumnjivom, usprkos tome što je dobra i svim srcem voli Rogera.

Na neki način ovo je čak i više film za odrasliju publiku, koliko god i djeci može biti simpatičan, naročito u (pre)djetinjim scenama kad Valiant pleše da animirani negativci puknu od smijeha ili scenu podijele Patak Darko i Pajo Patak/Mickey Mouse i Zekoslav Mrkva, navijestivši kasnija franšizna srastanja popularnih likova u blockbusterima. Djeca neće skužiti neke vragolaste, provokativne verbalne provale, tipa kad Valiant dobaci Jessici "Nice booby trap" nakon što je animirani negativac naišao na zamku (oštro zubalo) u njezinu dekolteu. Nije Zeko Roger vragolast, samo je tako nacrtan i napisan.

Animirane zvijezde

Djeca (i odrasli) mogu se zabavljati prepoznavanjem "all star" animiranih likova koji se pojavljuju u prvom ili drugom planu kadra, poput slonića Dumba, brkatog Yosemitea Sama, lijenog psa Droopyja...

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija