Još uvijek je rano da bi to proglasili pravilom, ali je činjenica da u posljednjih šest, sedam godina najzanimljiviji britanski filmovi su upravo oni koji se bave temom odrastanja problematične omladine iz niže klase društva, onim koji su po svom porijeklu osuđeni na neku vrstu prokletstva. Svježa su sjećanja kada su u pitanju filmovi This is England Shanea Meadowsa ili Fish Tank Andree Arnold, koji su pobrali simpatije publike i na SFF-u.
Sebični div; rediteljica: Clio Barnard; uloge: Conner Chapman, Shaun Thomas, Sean Gilder, Lorraine Ashbourne, Steve Evets, Siobhan Finneran; 2013.
IMDb rejting: 7.5/10 Rotten Tomatoes rejting: 97%
Temom odrastanja bavi se i Clio Bernard, redateljica koji je ime stekla baveći se različitim formama dokumentarnog filma od kojih je najpoznatiji The Arbor o dramatičarki Andrei Dunbar koji je pokazao njen iznimni talenat da na eksperimentalan način manipulira dokumentarnim materijalom. Ovog puta, Barnard se upušta u zahtjevne vode socijalne drame, koja često može rezultirati viškom patosa, no desilo se upravo suprotno. Barnard jer uspjela da priča o dječacima autsajderima iz jorkiširskog predgrađa izdigne iznad tipične formule „univerzalne priče o tome kako surova okolina ubija mladost“. Junaci Sebičnog diva, trinaestogodišnjaci Arbor i njegov najbolji prijatelj Swifty nisu toliko žrtve okoline, koliko svojih strasti i poremaćaja, što film ne odvodi očekivanom iskupljenju, već nepodnošljivo brutalnom kraju, koji potvrđuje staro pravilo da pohlepa pokreće svijet.
Dakle... izbačeni iz škole i prepušteni sami sebi, Arbor i Swifty uzimaju sudbinu u svoje ruke. Odlučuju zaraditi novce tako što će skupljati metal i prodavati ga starcu Kittenu – sebičnom divu! Ubrzo se među prijateljima razvija rivalstvo i želja da se zadobije naklonost starog Kittena. Dok je Swifty zaljubljen u konje, Arbora kao i starog Kittena pokreće samo pohlepa i naravno...tragičan kraj je neizbježan. Sebični div je rijetka mješavina lirskog i brutalnog, priča o preranom odrastanju, gdje su borba za vlastitu ljubav i strast najteža dostignuća. Barnard izbjegava patetiku koncentrirajući se na na svoje junake kao trodimenzionalna bića, a ne skice za socijalnu studiju o nevinim koje društvo odbacuje.