Piše: Mirnes Alispahić

Kako znate da ste pogledali dobar naučno-fantastični film? Kada natjera vašu sivu masu na razmišljanje i u vama izazove komešanje emocija. Uznemiri vas, potrese i poljulja do temelja. Nažalost, rijetki su takvi filmovi i da bi ih dobili morate imati dobru dozu filozofije u njihovoj nutrini skrivenu ispod slojeva fantastike. Cijela je to studija čovjeka, psihološka, antropološka, vjerska, moralna. Charlie Brooker sa svojom antologijskom serijom Crno ogledalo uspio je u tome. Pokojni Tarkovsky sa svojim filmovima poput Solarisa i Zone bio je velemajstor u stvaranju atmosfere i slanju poruke, prije svega zbog izvrsne književne podloge koju je imao u romanima Stanislava Lema i braće Strugacki, ali i svog umijeća pričanja priče, dok je Brooker vrhunski scenarista i kritičar društva. A kada se snimanja filma prihvati Alex Garland, čovjek koji je napisao 28 dana poslije, Sunce te adaptirani scenario za Nikada me ne ostavljaj po istoimenom romanu Kazua Ishigure, te za svoj roman Plaža, znate da ćete dobiti nešto nesvakidašnje. Dokazao je to i svojim redateljskim debijem iz 2015. Ex Machina. S malim budžetom i tročlanom glumačkom ekipom, snimio je film sjajne atmosfere i slojevite priče.

Uništenje; režija: Alex Garland; uloge: Natalie Portman, Jennifer Jason Leigh, Gina Rodriguez, Tessa Thompson, Tuva Novotny, Oscar Isaac; 2018.

IMDb rejting: 7.2/10

Rotten Tomatoes rejting: 87%

Uništenje je njegov novi film, temeljen na neobičnom romanu Jeffa Vandermeera iz 2014. Kad kažem temeljen, zaista to mislim jer je Garland uzeo Vandermeerov roman i nadogradio ga u nešto posve drugačije držeći se samo osnovnih dijelova. Iza neobičnog zida, nalik balonu sapunice, krije se Sjaj, neobična zona iz koje se niko ne vraća sve do jednom. Misteriozni povratak Leninog supruga ili barem nečega što liči na njega, postaje okidač za put do nepoznatog gdje postoje samo dvije teorije o nestalim ljudima. Ili ih je nešto u Sjaju ubilo ili su poludjeli pa su se pobili međusobno. Na peteročlanoj ekipi ženskih naučnika teret je otkrića tajne Sjaja.

Garland priča priču nelinearno, šarajući između daleke prošlosti koja nam daje uvid u Lenu, njen brak i motiv za njen odlazak u nepoznato, sadašnjosti, gdje ona sjedi u karanteni vojne baze te prošlosti iza Sjaja i onim događajima što su se odigrali tamo. Nekada stavlja flashback u flashback. Ponekad scena traje svega rečenicu, nekad tek jedan pogled. Te scene daleke prošlosti su spore, smještene uglavnom u spavaću sobu gdje je i počeo kraj. Na tom mjestu sudaraju se sreća i nesreća, strast i krivnja. Tu je izjeda grižnja savjesti. Mada odudaraju od ostatka filma, imaju svoju svrhu i Garland ih koristi do maksimuma jer u njima Natalie Portman i Oscar Isaacs pokazuju sve svoje glumačko umijeće, pričajući pogledima i licem. Emocije su ono što pogoni ove scene i lako ga možete zamijeniti za dramu o razočarenju u jednu ljubav i propast braka.

Sjaj? On je već druga stvar. Taj neobični svijet, skriven iza mjehurića od sapunice, nastao padom komete, prepun je mutacija, što biljnog, što životinjskog svijeta. U njemu je strah od nepoznatog i promjena. To je zona uništenja ili samouništenja, jer kako kaže dr. Ventress kada je Lena pita zašto je njen suprug pristao na samoubilačku misiju:

Miješaš samoubistvo i samouništenje. Rijetki izvrše samoubistvo, ali svi se samouništavamo na neki način i u nekom dijelu svog života. Pijemo ili se drogiramo se. Narušavamo sretan posao ili brak.

U Sjaju je ritam filma drugačiji, dobiva drugi ton i atmosfera je napeta. Nepoznato vreba iza svakog ugla. Sve je opasnost. Bilo da je u pitanju mutirano cvijeće u obliku ljudske porodice, aligator sa zubima ajkule ili medvjed s ljudskim glasom, sve nas tjera na razmišljanje. Da li je to zaista uništenje ili samo stvaranje nečeg novog? Možda boljeg od ovog trenutnog? Kada pogledamo snimke prethodnih ekipa, a ova trenutna počne da tone u spirali paranoje, zapitamo se da li možemo vjerovati svom tijelu? U kojoj mjeri?

Mada posljednji čin malo posrće i gubi se, te s njim izostaje onaj udarac koji nas je trebao nokautirati do kraja, Garland je snimio odličan film. Definitivno nije film bez mana i ima ih, što vjerujem da možemo pripisati studiju Paramount i glavešinama u njemu jer su se pobojali kraha majke! pa su zasigurno utjecali na Garlanda i produkciju ne bi li ga približili publici. Čak su ga žanrovski stavili u horor ne bi li tako privukli ljubitelje istog. Dobro, možda jeste napet i ima poneku strašnu scenu, ali ovo je filozofski horor više nego neki drugi. Nije ovo ni šljašteći SF spektakl poput Ratova zvijezda ili Istrebljivača 2049. Ovo je nešto nesvakidašnje i nije film za svakoga. O njemu ćete razmišljati dugo nakon što ga pogledate, analizirati ga i secirati. Zbog toga ćete mu i oprostiti nedovoljno razvijene likove i još ponešto.

Uništenje je film o strahu od nepoznatog, o impulsima i porivima koji gone čovjeka, o emocijama, samouništenju i promjenama. U principu, svemu onome što leži u nama. Šta leži iza granica poznatog tamo negdje iza šarenog zida balona od sapunice kojem se bojimo prići? Da li su promjene dobre ili loše po nas? I na kraju, riječima dr. Ventress: „Nije li samouništenje kodirano u sve nas? Utisnuto u svaku ćeliju.“ Uđite u Sjaj i saznajte.