Piše: Marko Njegić

Značaj Black Panthera sadržan je u prologu filma. Nakon krasno animiranog dijela koji nas upoznaje s povijesti afričke države Wakande, pretvorene u futurističko tehnološko čudo zahvaljujući vibraniju iz palog meteora, a prije narativne teleportacije u sadašnjost, eto nas usred noći u kalifornijskom Oaklandu 1992. godine. Afroamerički klinci na ulici igraju košarku. U jednom stanu iznad njih se na televiziji vrte (stvarni) neredi u Los Angelesu. Ispred TV-a, u filmu, oružje je na stolu i dva crna muškarca kao da spremaju mini-revoluciju. Jedan od njih je brat kralja Wakande i prvog Black Panthera koji će u njega zariti kandže zbog izdaje (mirnodopske) zemlje. Kamera ponovno izlazi na ulicu i iz perspektive klinaca gleda u svjetla nade (letjelice iz Wakande) na nebu kako se gube i gase među crnim oblacima, ali do kraja filma ponovno će se upaliti, poput reflektora za Batmana. Ekranizacija Marvelova stripa “Black Panther“ planirana je u devedesetima, ali to se nije dogodilo. Crnačka zajednica nije tada dobila svog prvog filmskog superheroja na kojeg će se ugledati.

Black Panthera je preduhitrio “marvelovski“ strip-kolega Blade na izmaku devedesetih (1998.), kad je bilo kasno da se njegov film politički nadoveže na nemire u L.A.-u, a prerano da postane superpopularan i medijski sveprisutan (“boom“ superjunačkih spektakala tek je trebao eksplodirati). Dvadeset godina kasnije, pak, Black Panther stiže pravodobno u kina u jeku potražnje za “superhero“ blockbusterima da probudi nadu u crnog superjunačkog spasitelja nadljudske snage, brzine i instinkta u bijeloj Trumpovoj Americi, svojevrsnog superjunačkog Martina Luthera Kinga, ako ne Malcolma X-a (to je “negativac“ Killmonger).

Otprilike jednako kao što je Marvelov strip imao pravovremen tajming bivajući objavljen 1966. u 52. broju serijala “Fantastična četvorka“, na vrhuncu “black power“ pokreta za građanska prava, nešto prije osnivanja Stranke crnih pantera. “Ako nešto funkcionira dobro, ne znači da se ne treba poboljšati“, veli Shuri (Letitia Wright), sestra T’Chale/Black Panthera (Chadwick Boseman), u kontekstu EMP kuglica, posredno i Marvela. Poboljšavajući zastupljenost crnih superheroja iz tima Osvetnika, tj. stavljajući jedan takav lik u prvi, a ne drugi ili treći plan Marvelova svemira (npr. War Machine), afrocentrični Black Panther dolazi kao kulminacija “not-so-white“ politike i Oscar nominacija za rasni horor Bježi!.

Dakle, kulturološki i politički aktivizam jednog načelno korporativnog blockbustera (Marvel, Disney) je neupitan i relevantan, a njegov “impact“ poželjan u vrijeme kad rasizam i dalje curi s ekrana televizija, laptopa i mobitela (zli komentari ispod “postova“ i “tweetova“), gotovo slično situaciji krajem šezdesetih. Nema što, ovo je važan film za crnačku zajednicu i društvo današnjice. Važniji nego za sami superjunački žanr. Naime, Black Panther nije prvi crnački superherojski film (Spawn, Blade, Catwoman). Nije ni prvi takav film s blockbusterskim proračunom od stotinjak milijuna dolara (Hancock). No, moćna (Marvelova) medijska mašinerija procjenjuje da jest ignorirajući superherojske prethodnike i precijenjuje Black Panthera žarko nas želeći uvjeriti u njegovu prijelomnu bitnost unutar superjunačkog žanra, kao da je, recimo, Vitez tame s Heathom Ledgerom u maestralnoj izvedbi Jokera u kojem je, na svoju štetu, nadahnuće pronašao Michael B. Jordan u dojmljivoj, ali ipak ne toliko briljantnoj ulozi prizemljenog “zlikovca“ Killmongera.

Život je počeo na afričkom kontinentu, no nije baš da će se superherojski žanr s Black Pantherom (pre)poroditi. Film ne predstavlja istinsku (r)evoluciju žanra, odnosno transcendira “superhero“ spektakl iznad kvalitativna prosjeka isključivo bojom kože i političkim angažmanom, ne i jedinstvenim tretmanom zapleta (nalik Kralju lavova), likova ili vizualnim/akcijskim pristupom s kolornom paletom negdje između Čuvara galaksije 1&2, Doktora Strangea i Thora 3 (Rangarok), a bez ijedne iole pamtljivije scene akcije u mačjem kostimu otpornom na metke ili izvan njega.

Da Black Panther, Killmonger, Nakia (Lupita Nyong'o), Okoye (Danai Gurira) i ostali likovi nisu većinski “crni“, ovo bi bio više-manje standardno dobar i “šaren“ Marvelov film. Tko, znači, očekuje akcijske invencije megaspektakla Kapetan Amerika: Građanski rat, u kojem je Black Panther predstavljen, bit će razočaran. Spider-Mana 2 da i ne spominjemo, ali moramo s obzirom na fino zamišljen, no inferiornije (previše generičkog, očitog CGI-ja digitalnih avatara, premalo kinetičke stripovske energije) uprizoren finalni duel dvaju Black Panthera, dobrog i zločestog, među svjetlećim panelima Wakande koji deaktiviraju vibranij na njihovu odijelu prilikom učestalih prolazaka brzih podzemnih vlakova. Njih su dvojica dualni likovi, dvije strane istog novčića, stripovski Martin Luther King i Malcolm X.

Prvi se zalaže da oružje od vibranija ostane skriveno od svijeta u Wakandi, drugi bi s njime naoružao potlačene crnce diljem planeta i izazvao revoluciju. U najbolje uslojenu i glumljenu liku filma Killmongeru te njegovim željama bilo je materijala za subverzivnu “blacksploitation“ provokaciju. Međutim, Black Panther je subverzija s uvučenim kandžama. Marvelova akcijska igračka je preskupa da bi redatelj Ryan Coogler (Postaja Fruitvale, Creed) mogao s njome razbijati okvire političke korektnosti. Ali, ipak, Coogler je i u jednom ovako velikom projektu uspio zadržati svoje autorstvo vezano za pale očeve i(li) kćeri/sinove opterećene njihovim emotivno proganjajućim nasljedstvom. U dvojnom odnosu očeva i sinova Coogler pronalazi nasljednu superjunačku snagu Black Panthera.