Piše: Marko Njegić

"To nikad neće biti pjesma koju će tinejdžeri raspaliti u autu i mahati glavom na nju", uvjerava Freddieja Mercurya i članove grupe Queen glazbeni producent Ray Foster za "Bohemian Rhapsody", prigovarajući usput da je sa svojih šest minuta preduga za radio ("ga ga"). U filmu Bohemian Rhapsody Fostera glumi Mike Myers, a filmofili će se sjetiti da je upravo on kao naslovni lik komedije Wayneov svijet raspalio Queenov hit u autu i s društvom počeo mahati glavom. Grupno "headbanganje" se događa u finalnom hard 'n' heavy krešendu operatične pjesme ("višku" za radio) koji je, nimalo slučajno, otpjevao frontmen Gunsa Axl Rose na "tribute" koncertu za velikog Freddieja 1992., godine kad je Wayne's World pušten u kina. Štosno, zar ne? Pažljiviji gledatelji verzirani u grupu Queen opazit će još nešto na tom tragu.

Bohemian Rhapsody; režija: Bryan Singer; uloge: Rami Malek, Lucy Boynton, Gwilym Lee, Ben Hardy, Joseph Mazello; 2018.

IMDb rejting: 7.9/10

Rotten Tomatoes rejting: 60%

Freddie (maestralni Rami Malek) otkriva svoju zatomljenu (bi)seksualnost tako što se zagleda u bradatog vozača kamiona u tumačenju jedva prepoznatljivog pjevača Adama Lamberta koji posljednjih nekoliko godina nastupa s Brianom Mayom i Rogerom Taylorom, uspješno se, kao rijetko tko (osim npr. Axla i Georgea Michaela), noseći sa zahtjevnom vokalnom ostavštinom Queena. Hrabri metafilmski otkloni takvog tipa dobrodošli su u klasičnom biografskom filmu kakav je Bohemian Rhapsody, snimljenom za najširu publiku koja je popunila pretpremijerne vikend-projekcije u multipleksima. Kad čupavi gitarist May (pogođeni Gwilym Lee) kaže "mi smo obitelj", time kao da potvrđuje da je Bohemian Rhapsody film za obiteljski posjet kinu, etiketiran "family-friendly" PG-13 predikatom i lišen "seks, droga i rock 'n' roll" raskalašenosti.

S povremenim otkliznućima u režijsku i montažnu ekstravaganciju (Freddie u odrazima sunčanih naočala), pristalu bendu poput Queena, biografska drama o ponajvećem (hard) rock vokalistu i frontmenu svih vremena većinski igra na sigurno i drži se pravila "biopic" žanra. Pravila kakva je Queen, preuzevši štafetu od Led Zeppelina, razbijao svojom progresivnom, žanrovski neukrotivom glazbom, uvodeći operne ulomke u heavy metal (titularna "Bohemian Rhapsody"), spajajući operatski prog/hard rock i flamenco (izvanredna "Innuendo") itd.

Ipak, ako Bohemian Rhapsody nije progresivan "biopic", to ne znači ni da je regresivan film, dapače, kamoli loš i "kraljevski neugodan", kako pišu neki strani kritičari koji brkaju "Somebody To Love" i "Bohemian Rhapsody". Gleda se i sluša s lakoćom, uspijeva "ponijeti" gledatelja impresivnim (re)kreacijama koncertnog doživljaja, pa i odsvirati poneki "a kind of magic" trenutak. Možda bi Bohemian Rhapsody bio za kinematografsko anale da ga je, recimo, režirao Todd Haynes (Zlatni baršun), oslobođen okova studijskog filma.

No, za priču o Freddieju prilično je kompetentan Bryan Singer, uzgred najuren u posljednjim tjednima produkcije i zamijenjen Dexterom Fletcherom (redatelj nadolazećeg Rocketmana o Eltonu Johnu). Singer je snimio spektakle o X-Menima koji su propitivali drukčijnost mutiranih superjunaka od okoline, na simboličkoj ravni seksualnu, rasnu itd. Mercuryjeva (homo)seksualnost sastavni je dio filma, premda sugestivna, dočarana montažom u kojoj pjevač defilira barovima krcatim muškarcima u crnoj koži.

Ponekad se stječe dojam kao da Bohemian Rhapsody želi prigušiti "nepoželjni" gay "innuendo" pa veliku minutažu daje Freddiejevoj - bivšoj - djevojci Mary Austin (divna Lucy Boynton; otkriće Raspjevane ulice) i njihov odnos postaje srce nerijetko dirljiva filma. "Bohemian Rhapsody" je svakako bolji kao film o Freddieju nego Queenu, ali ne djeluje kao njegova "solo" karijera. Odnosno, Queenova priča zauzima "B" stranu ploče (ili kasete), a Freddiejeva "A" s biografskim crticama ubačenim i u "overlapping" dijaloge.

Film kupi fanovske poene prikazujući kako su nastajali neki od megahitova benda, od "Bohemian Rhapsody" koja je doslovce izašla iz Freddieja, preko vokalnog obola bubnjara Taylora (Ben Hardy) na visokim "Galileo" tonovima te pjesme i ideje gitarskog heroja Maya za himničku "We Will Rock You" ("neka publika bude dio sastava"), do premijernog sviranja zarazne bas linije "Another One Bites The Dust" basiste Johna Deacona (Joseph Mazello; klinac iz Jurskog parka).

Dramsko sjecište pjevača i članova benda - iskupničko za njega, povratničko za njih - jest legendarni humanitarni "Live Aid" koncert 1985. na Wembleyju, kad se Queen ponovno okupio i ostalim izvođačima ukrao show. Nakon što "brianmayovska" gitarska solaža fanfara 20th Century Foxa otvori film, "Live Aid" se pumpa od uvodne scene i dolazi kao njegova zaslužena kulminacija, rapsodija emocija koja bezgrešno pogađa prave note, vrhunski prenosi esenciju (hard) rock koncerta i najbliže je što ćemo ikad doći doživljaju Queena uživo.

Na koncert Freddie dolazi nakon godina hrvanja s usamljenosti i samotnog vladanja na tronu "kraljice", kao i saznanjem da ima AIDS i mogao bi umrijeti. Okej, potonje je možda kronološka pjesnička sloboda scenarista Petera Morgana (Kraljica) i Anthonyja McCartena (Teorija svega), ali daje snažan naboj za ono što će uslijediti – koncert života.

Magična kao prvo ukazanje Lady Gage na pozornici u filmu Zvijezda je rođena, ma i magičnija, epohalna finalna scena daje talentiranom Maleku priliku da potpuno uđe u Freddiejevo tijelo i dušu te privede kraju jednu od najboljih psihofizičkih impersonacija u zadnje vrijeme, dostojnu Oscara ili bar nominacije. Malekov Freddie pjeva kao da sutra ne postoji i show ne ide dalje.

Queen od Flasha Gordona do Nataše

Queen je bio usko vezan s filmom. Bend je potpisao soundtrack za Flasha Gordona i Highlandera. Pojedinačni hitovi benda čuli su se u nizu modernih filmova, od Wayneova svijeta do Trainspottinga 2, čak i onim povijesnim poput Priče o vitezu, a i ex-jugoslavenskim (Nataša Ljubiše Samardžića).