Piše: Sead Vegara

Zaista ne pamtim kada sam gledao film, a da mi je smiješak konstantno bio na licu. Jer gledajući film Sing Street (Ulica Sing) i posmatrajući njegove protagoniste u situacijama gdje pronalazite sebe samog vam upravo i daje taj osjećaj. Istina, roditelji mi nikad nisu bili pred razvodom braka, ali je zato postojala „ta situacija“ – sviranja u bendu radi impresioniranja djevojke. Nikad nisam bio neki talent za pjevanje i gitaru sam počeo da “sviram“ u poodmakloj dobi. Moj tada najbolji prijatelj Jasa je govorio da mi je slon prdnuo na uho, ali sam svejedno bio uporan k'o usisivač i prosvirao i propjevao. Onako, čisto za sebe, a samo radi nje. Naravno, njoj to ništa nije značilo, jer budimo “brutalno“ iskreni. Život nije otrcani holivudski film. I sami “koncert“ koji smo održali na školskoj priredbi je bio čisti debakl. Ostalo je samo sjećanje na (ne)sretne srednjoškolske dane.

Ulica Sing; režija: John Carney; uloge: Ferdia Walsh-Peelo, Lucy Boynton, Jack Reynor, Ian Kenny, Mark McKenna; 2016.

IMDb rejting: 8/10

Rotten Tomatoes rejting: 96%

Sad, onaj smiješak sa početka teksta, koji ne silazi sa usana tokom gledanja filma Sing Street nešto je što ne mora neophodno biti, ali je toliko očigledno vezano za pronalaženje sebe. Reditelj i scenarista John Carney svoje likove postavlja u situacije u kojima se većina tinejdžera obrela. Samo je okruženje drugačije. Kada kažem situacije ne mislim na onu u kojoj se petnaestogodišnjak Conor (Ferdia Walsh-Peelo) u Dublinu osamdesetih godina prošlog stoljeća mora izboriti sa raspadom braka svojih roditelja već na njegove korake ka boljem životu. Radi kritične finansijske situacije roditelji, čiji brak već neko vrijeme puca po šavovima, Conora prebacuju u Synge Street državnu školu gdje se mladac već u prvim danima oči u oči nađe sa školskim nasilnikom Barryem (Ian Kenny) i zaradi masnicu na oku.

Upravo tog dana će i vidjeti djevojku Raphinu (Lucy Boynton) zbog kojeg će mu srce malo zaigrati. Sa „šljivom“ pod okom prići će joj i kao iz priručnika za "Kako marnuti koku“ (stariji čitaoci ga se sjećaju iz magazina „Fan“) pozvaće je da glumi u spotu njegovog benda. Problem je samo što bend ne postoji. A da bi oformio bend Conor će se udružiti sa još petoricom tinejdžera od kojih je jedino Eeamon (Mark McKenna) približno osjenčen kao cjelovit lik. Ostala četvorica, iako (konstantno) prisutni, su tek skice. Uz toliko duha i energije to u biti i ne predstavlja problem za Carneyev film.

Raphina, po vokaciji model, zaintrigirana demo snimkom i pjesmom (njoj posvećenoj) će pristati da glumi u spotu i od tada u filmu sve izgleda poput bajke. Ne bajke u smislu „i živjeli su sretno do kraja svojih života“ (to tek treba da se desi), već načina na koji Carney plete priču, pričajući pomalo o Conorovoj porodici, njihovom snimanju novih pjesama i spotova, te problemima sa kojima se Conor i ekipa susreću u školi.

Reditelj Carney je i sam muzičar po profesiji (svirao je bas u bendu The Frames davnih devedesetih), a njegova ljubav prema muzici se očitava u sva tri njegova filma. U prvom snimljenom Once, i nagrađenim Oscarom za najbolju pjesmu, dvoje stranaca u Dublinu pronalaze jedno drugo kroz muziku; drugi Begin Again je pričao priču o propalom producentu i aspirirajućoj muzičarki u njihovom pohodu na muzičku scenu New Yorka, dok treći vraća sat dobro unatrag, ponovo u Dublin, samo su protagonisti tinejdžeri koji kroz muziku oživljavaju osjećaje mladalačke euforije, ali i (smiješnog) očaja.

Film je nevjerovatno ličan, komotno se može reći poluatobiografski, i time isto toliko univerzalan. Carney ne samo da posjeduje gotovo pa savršen osjećaj i “uho“ za dijalog, već u svaku scenu ugrađuje istinske, originalne, komične i ljupke detalje, poput onog da je Eeamon opsjednut zečevima. Zapaženu rolu je odigrao Jack Reynor kao Conorov brat Brendan čiji se život sveo na uživanje hašiša i davanja prijeko potrebnih savjeta mlađem bratu o životu, muzici, djevojkama i svemu što stariji brat može podučiti mlađeg. Na samoj odjavnoj špici stoji „for brothers everywhere“ (za braću svuda). Rediteljev brat je preminuo netom pred početak produkcije filma čime Sing Street ostaje i kao posveta bratu, snovima, mladalačkoj ljubavi, umjetnosti i muzici osamdesetih.