Piše: Luka Vlaho
Vrlo je teško kritički sagledati film kao što je Chasing Dream, novo djelo Johnnieja Toa, bez poznavanja redateljeve prijašnje filmografije. Isprva, ovo se može doimati kao vrlo banalan i melodramatičan film, pretrpan akcijom, pokretima kamere i specijalnim efektima, sa izraženom kolor korekcijom, paralelnim montažama te prosječnom dužinom kadra od tri sekunde. Ipak, kao i dosad kod Toa, melodrama i žanr postaju samo stilski alati preko kojih on komunicira svoje ideje. Uostalom, on nikad nije bio redatelj kojeg odlikuju suptilnost i svedenost elemenata, ali istovremeno nije ni kinematografija kojoj on pripada. Prisjetimo se samo Kinga Hua, Brucea Leeja, Johna Wooa, Jackieja Chana, Tsuia Harka ili, pak, Wonga Kar-waia, za kojeg se na zapadu od svih navedenih autora (možda neopravdano) smatra da posjeduje najpoetičniji ili umjetnički najznačajniji filmski stil.
Chasing Dream; režija: Johnnie To; uloge; Jacky Heung, Keru Wang, Bin Chen; 2019.
IMDb rejting: 5.6/10
Kako god, sve filmove ovih redatelja karakterizira određena doza ekstravagancije i melodrame, počevši od nadnaravnih moći, mačevanja i mitologije ranih wuxia filmova, preko precizno koreografiranih borilačkih scena kung fu filma do današnje hiperprodukcije romantičnih drama i gangsterskih filmova. Ne treba uzimati sve te filmove zdravo za gotovo, jer u moru toga što Hong Kong proizvede ima i dosta „smeća“. No, indikativna je zajednička dodira točka svih tih filmova, a ona mnogo toga duguje samom Hong Kongu. Grad koji slovi za jedno od najgušće naseljenih područja, jednu od najvećih svjetskih luka i trgovačkih centara, grad koji ima samostalnu upravu, ali je istovremeno i pod upravom Republike Kine, luka koja je bila kolonija Ujedinjenog Kraljevstva preko 150 godina, koja je preživjela burnu historiju i koja je danas plodno tlo za razvoj kriminala svakakve vrste nije ni mogla iznjedriti manje energične filmove.
Samim time, Johnnie To se naslonio na svoje prethodnike i povukao energiju svog grada i administrativne regije te u potpunosti ju uklopio u žanr kriminalističkog i gangsterskog filma. No, ono po čemu široj publici nije poznat su njegovi romantični filmovi, koji također nose energiju Hong Koga, ali je u tim filmovima ona pretočena u melodramatske odnose, sa naizgled vrlo klišejnim postavkama i narativnim zapletima. Ipak, kao što ni svoje akcijske scene To bez razloga ne pretrpava atrakcijom, pokretima i rezovima tako ni njegovi romantični filmovi nisu nesvjesno romantizirani. On komunicira jednu vrstu pogleda na život kakvu metropolis Hong Konga oblikuje svojim stanovnicima čitavo jedno stoljeće. Posebno je značajan spoj tradicionalnih istočnjačkih vrijednosti i zapadnjačkih utjecaja koji je nastupio ne samo zbog relativno duge britanske vlasti nego i zbog otvaranja Hong Koga kao svjetske trgovačke luke.
Na kraju krajeva, to je primjetno u imenima njegovih stanovnika, pa je samo potrebno obratiti pažnju na pomenute autore i njihove anglo-saksonske polovine imena (Bruce, Jackie, John). U filmovima Johnnieja Toa, ta vrsta neuravnoteženog stapanja vrijednosti koje dokidaju jedna drugu možda je i najprimjetnija u čitavoj kinematografiji ove populacije. Dok se, primjerice, Wong Kar-wai fokusira na čisti doživljaj ulica Hong Koga kroz priče malih ljudi u milijunskoj populaciji grada, To se u svojim filmovima bavi velikim pitanjima suvremenog Hong Konga, o stalnoj fluktuaciji vrijednosti, fokusirajući se na likove na višim pozicijama (detektivi, mafijaši), koji svojim djelima žele značajnije utjecati na društvo, samo da bi se na kraju uvjerili da su i oni dio jedne puno veće konstalacije odnosa i snaga. Chasing Dream je jedan od boljih primjera takve vrste razmišljanja ovog autora koji broji svoj 64. film u karijeri. U njemu, To uspijeva iskomunicirati svoje dosadašnje ideje, ali ih pritom genijalno uklapa u kontekst 2019. godine, koketirajući istovremeno sa dva svoja omiljena žanra: akcijom i romansom.
Doima se kao da film Chasing Dream iziskuje ogromnu količinu predznanja kako bi se uspio potpuno razumjeti. To je vjerovatno istina, ali je sigurno dovoljna i puka promjena percepcije iz koje se posmatra film. Naposljetku, svaki postupak u filmu gleda se kao svjesni odabir nekog redatelja, posebno ako ima renome filmskog autora. Tako ni u ovom slučaju nije potrebno odbacivati svaki kredibilitet ovog filma zbog njegove prestilizirane i ultradinamične forme. Prosječnom zapadnjačkom, europskom oku forma ovog filma može se učiniti kao vrlo komercijalna, te atrakcija radi sebe same. No, uvijek je potrebno smjestiti film u kontekst nastanka. Riječ je o Hong Kongu u 2019. godini.
Ako su filmovi Johnnieja Toa u 1999. bili hiperstilizirani, šta se onda drugo i može očekivati od njegovog filma u današnjem kontekstu, kada se u čitavom svijetu osjeti manjak privatnosti, kada je planetarna popularnost postala ostvariva prostim objavljivanjem fotografije na društvenoj mreži, kada je sve uvezano brzim protokom informacija i kada se čitav svijet doima kao veliki Hong Kong. Energija i tempo kojom je film ispunjen nadilazi i samog Parazita. Pritom, sve se vrti oko intimnog, ljubavnog odnosa dvoje ljudi, koji, smješten u mnogo širi kontekst Hong Konga, gubi svoju intimu, čime pitanje privatnosti i cijena popularnosti u vremenu masovnog broadcasta i televizije postaju glavne tematske preokupacije kojima se Johnnie To bavi u ovom filmu.
Osnovni narativ filma je vrlo klasičan, doima se kao mješavina prva četiri Rocky filma, čak je i posve jednostavan kad se posmatra izvan forme samog filma. To je priča o Tigeru (Jacky Heung), MMA borcu koji, među hostesama tijekom jedne borbe, prepozna unuku žene koja je vodila restoran na selu koji je on običavao posjećivati. No, ispostavlja se da ta unuka, Cokoo Du (Keru Wang), duguje ogromnu svotu novca Tigerovom treneru Gaou Qiangu (Bin Chen), inače lokalnom mafijašu i kamataru. Tiger odluči peruzeti brigu o Cockoo dok ne otplati dug, angažirajući ju da obavlja različite poslove kako bi skupila novac. Ona se pak želi prijaviti na nacionalni TV muzički talent show koji organizira i vodi njen bivši momak Qu Fengfeng (Ma Xiaohui).
On je ostvario popularnost na osnovu njenih autorskih pjesama i nakon toga ju napustio, pa mu se ona želi osvetiti sudjelovanjem na showu i otkrivanjem istine iza njegove pjevačke karijere. Cockoo i Tiger počnu razvijati osjećaje jedno prema drugom, ali Qu Fengfeng osjeti da njegova karijera može postati ugrožena nakon što Cockoo ostvari izvjesnu popularnost na showu, pa je stoga ucjeni da samu sebe eliminira. Nakon namjernog ispadanja iz showa i nakon što je Tiger razočara svojim ponašanjem, Cockoo se vraća na selo kod bake. Tiger tada shvati da se ne može više boriti bez podrške Cockoo, odustane od MMA borbi i otvori vlastiti restoran. No, nakon što se njegov trener iz djetinjstva Ma Qing (Shao Bing), s kojim je u dugogodišnjoj svađi, odluči boriti s novim svjetskim prvakom, opasnim i zastrašujućim amerikancem Joeom Weahom (Alain Ngalani), Tiger mu odluči pomoći u treniranju i vratiti se u MMA kao njegov trener.
No, Joe Weah skoro usmrti Ma Qinga u borbi te se Tiger odluči na osvetu. Cockoo se u međuvremenu vrati na show nakon što ju jedna članica žirija, popularna pjevačica Zhao Ying (Wu Yitong), odluči vratiti. Ona sazna za Tigerovu borbu i odluči prekinuti vlastiti nastup kako bi navijala za njega. Tiger je na rubu da izgubi meč kada Cockoo dolazi do ringa i počinje ga bodriti. Tiger pobijedi Joe Weaha, a Cockoo i on se zagrle usred ringa, ponovno zajedno, dok ih čitav svijet snima i posmatra.
Ova priča o razvoju emocionalnog i intimnog odnosa između dvoje ljudi već je u svojoj postavci utopljena u ekstravaganciju i spektakl MMA borbi te talent showa u stilu American Idola. Interesantno bi bilo zapitati se u ovom slučaju šta je starije, koka ili jaje. Johnnie To proveo je praktički čitavu karijeru radeći sa scenaristom Wai Ka-faijem, koji je ponekad i koredatelj na njegovim filmovima, a ujedno i glavni scenarist na ovom filmu, tako da se međusobno jako dobro poznaju i mogu prepostaviti već na početku procesa pisanja o kakvom će filmu biti riječ. Wai Ka-fai jednostavno piše filmove da budu ekstravagancija i spektakl jer je upoznat sa senzibilitetom i pretenzijama samog Johnnieja Toa. Samim time, spektakularnost filma Chasing Dream vjerovatno vuče korijene u scenariju, koji je samo formalno usmjerio Toa tako da on zna šta da traži u formi. I zaista, prvi kadar filma nagovještava grandioznost redateljske izvedbe i određuje ambijent te kontekst filma.
Nepogrešivo je riječ o spektaklu: total borilačke arene ispunjene ljudima koji mašu natpisima, navijačkim rekvizitima i mobitelima, s velikim LCD ekranom iznad i svjetlosnim showom, prilikom kojeg kamera prelazi farom prema naprijed u slow motionu, sa odjekom koji nastaje od spikerove najave meča. Nakon toga slijedi genijalna montažna sekvenca u kojoj To provlači nekoliko vremenskih tokova koje povezuje jedan prostor, odnosno TV prijenos. Jedan vremenski tok čini Tiger, koji ulazi u ring i bori se, drugi čini Cockoo koja kasni na posao za hostesu meča, a treći čine učenici u borilačkoj školi koji navijaju za Tigera, čiji učitelj očigledno mrzi MMA i pravljenje spektakla od borilačkih vještina.
Za tu školu i učitelja će se, odmah nakon montažne sekvence, uspostaviti da je to mjesto iz kojeg je Tiger kao borac potekao. Učenici gledaju prijenos meča preko televizora i mobitela, čime Johnnie To vrlo jasno pozicionira spektakl u današnje vrijeme, preuzimajući kao autor filma skoro božansku perspektivu. Pritom, montažna sekvenca ispunjena je takvom energijom koju ekspresivna gluma, precizno koreografirana borba te promjene prostora stalno i iznova pojačavaju. Mi smo potpuno utopljeni u spektakl i njegov utjecaj na čitavo društvo, gdje vidimo ljude koji su ludi za akcijom i velikim dešavanjem. Najbolji primjer toga je sama borba u kojoj borac iz Rumunjske, Hagi (Livici Covalschi), pokušava na prljave načine poremetiti Tigera (grize ga, udara u međunožje) što se publici sviđa jer je to ono što je zapravo atraktivno, a ne meč sam po sebi. Igra po pravilima više nije važna, pa tako važniji postaje vizualni podražaj i ispunjenje očekivanja.
U najbanalnijem smislu, ljudi žele isplatiti svaki uloženi fening (ili bilo koju valutu). Zbog toga je i čitava sekvenca prožeta dinamikom i grandioznom režijom. Spektakl u filmu se prenosi u samu formu filma, a publika za koju To pravi film jednako je željna tog spektakla. Izgleda kao da To nije mogao bolje otvoriti ovaj film, budući da ga odmah na početku postavlja kao samosvjesnu ironiju, a svaka sljedeća scena time dodatno opravdava svoju ekstravaganciju. Johnnie To stoga ni u jednom trenutku ne smiruje ritam filma ili ga spušta na zemlju u svojoj ekspresivnosti. Čak se i obični razgovori između dvoje likova te „mali“ trenutci u filmu doimaju kao da su ubačeni u petu brzinu. Ipak, riječ je o društvu koje teži za spektaklom, a oni koji se nađu u središtu tog spektakla, koji postaju njegovi akteri, više nemaju nimalo privatnosti, nimalo prostora za vođenjem intimnog života. Zato je tako intimna ljudska emocija kao što je ljubav ubačena u ovaj kontekst.
Cockoo i Tiger su akteri spektakla, svatko onog spektakla kojem pripada, i njihova veza samim time ne može biti izuzeta iz toga. U filmu, njihove se oči prvi put susretnu prije Tigerove borbe na početku, u momentu u kojem To spaja njihove vremenske tokove, pa je tako i sudbonosni filmski susret dvaju ljubavnika smješten usred nekog velikog dešavanja. Kao da ih To time osuđuje na stalno prisustvo TV kamere koja prenosi njihove živote na ekrane širom svijeta, lišavajući ih intime.
LCD ekrani tako postaju lajtmotiv ovog filma, što posebno dolazi do izražaja u njegovoj posljednjoj trećini. Božanska perspektiva koju To zauzima u filmu, zapravo je perspektiva digitalnog božanstva suvremenog doba, koje se sastoji od ekrana, kamera i bežičnih odašiljača. U filmu se zato povremeno urežu ekstremni gornji rakursi, pod kutom od 90 stupnjeva, iz kojih To snima svoje likove. Oni su pod utjecajem jedne sile koja nadilazi sve njih, ali ona više nema duhovnu i spiritualnu vrijednost, ona nije Božja. Sila o kojoj je riječ u filmu Chasing Dream više nije toliko apstraktna, ali je dovoljno snažna da kontrolira likove koji su praktički zatočeni unutar LCD ekrana i TV prijenosa.
Oni su zapravo zatočeni u težnji za popularnosti i spektaklom. Takav kontekst postaje osnova za smještanje dijalektičkog odnosa između tradicije i postmodernih svjetskih tokova, koja je esencijalna za društvo Hong Konga, kako je već pomenuto. I taj je element vidljiv u ekspoziciji filma. Kontrast između tradicionalnih i suvremenih vrijednosti provučen je kroz stilove borbi. Dominantni stil današnjice i očigledan produkt postmodernog spektakularnog društva je svakako MMA, koji je stalno na rubu prljave borbe. Na drugoj strani spektra nalazi se tradicionalna boksačka vještina koju gaji Tigerov učitelj Ma Qing i koji odbija gledati Tigerovu borbu jer mu zamjera takvu vrstu publicizma i izlaganja svog talenta.
Ma Qing kaže: „Bullshit MMA. It's all for show“, a potom iz frustracije probije šakom vlastiti televizor nakon što Hagi i Tiger odigraju nekoliko prljavih poteza. Njegova borilačka škola, koja je pred financijskim propadanjem i vrlo siromašna, nalazi se na selu, izvan bučnog i dinamičnog gradskog života te je oličenje tradicije za koju ljudi više ne mare. Svi se povode za onim što pružaju MMA i njemu slični showovi. Sam Tiger kroz film nosi ogroman unutarnji sukob između borbe u takvim uvjetima i osjećaja krivice što je iznevjerio svoga učitelja. On to i pokuša kompenzirati u finalnoj sceni filma kada odluči osvetiti Ma Qinga boreći se protiv Joea Weaha isključivo šakama, na tradicionalni način. No, taj se stil borbe ispostavi nedovoljnim da parira spektakularnosti MMA stilu borbe, pa je stoga Tiger primoran prihvatiti sredstva MMA kako bi uopće imao šanse pobijediti. Tako vidimo da tradicionalne vrijednosti nemaju šanse u borbi protiv suvremenih tokova, u vremenu u kojem se teži što bržem načinu života i što bombastičnijim događajima koji će kratkotrajno, ali efektivno, utjecati na društvo.
Johnnie To, kao i svi veliki autori ni u jednom trenutku otvoreno ne kritizira suvremene tokove ili veliča tradicionalne. On samo predstavlja ljude koji se povode za trendovima i koji mijenjaju percepciju onako kako diktira sila moćnija od njih samih. Oni su zapravo bespomoćni i zatočeni. U takvoj društvenoj postavci, tradicionalne vrijednosti se mogu povratiti, čak i postati pomodarstvo. Tiger se nakon pobjede nad Weahom odriče borbi zauvijek, ali Cockoo i on nisu slobodni. Možda više neće biti direktni sudionici spektakla, ali svakako će biti vječno zarobljeni u njemu, kao na kameri mobitela jednog gledatelja, ostat će vječno zarobljeni unutar još jednog ekrana, dok stoje zagrljeni u ringu za vrijeme velikog slavlja publike koja nije došla ni zbog nje, ni zbog njega, ni zbog Weaha, nego isključivo zbog spektakla.
I u ovom filmu, To pokazuje svu preciznost i vještinu svog zanata kroz atraktivne, dobro režirane scene borbe i muzičkih numera koje Cuckoo izvodi. Keru Wang je, kao i ostatak glumačke postave, pružila jako dobru izvedbu, koja se posebno ističe zbog njenih glasovnih sposobnosti, dok je Jacky Heung istaknuo svoje fizičke i tjelesne sposobnosti. Balansirajući tako nekoliko različitih žanrova odjednom, od mjuzikla, preko borilačkog žanra do romantične drame, To pokazuje onu vrstu klasične režije koje se ne bi posramili ni najveći holivudski majstori. Stoga je i sva ekspresivnost glume, koja se ponekad doima kao melodramatična ili pretjerana (posebno europskom oku koje je naviklo na pomalo umarajuću svedenost emocija u filmu), zapravo jako efektivna i konzistentno provedena redateljska odluka koja dodatno naglašava želju društva za spektaklom.
Upravo u takvim odlukama i leži originalnost Johnnieja Toa. U vremenu kad se ljudi povode za manirima i trendovima, on uspijeva ostati doslijedan svojim temama i stilu. Kao što je i slučaj s Cockoo, koja piše originalne pjesme. Ona želi da njen rad dobije određeni kredibilitet u društvu, da ju društvo cijeni zbog originalnosti. Ipak, život u svijetu pobrkanih i relativnih vrijednosti rezultirao je time da je dovoljno steći popularnost, a ne biti originalan, kao što je slučaj s Queom Fengfengom, njenim bivšim dečkom koji se proslavio na osnovu njenih pjesama i potom ju napustio i ostavio na ulici. Chasing Dream je u suštini priča o manjku originalnosti u brutalnom vremenu globalizacije, internet kulture i površnih vrijednosti, gdje je dovoljno poznavati određene trendove, uklopiti se unutar njih i steći popularnost koja će biti kratka, ali vrlo efektivna.
Najbanalnije rečeno, to je priča o vremenu u kojem se može postati popularan samo zbog ogromnog broja LCD ekrana. Johnnie To, pak, dokazuje da i dalje posjeduje istu originalnost koju je oduvijek imao, donoseći nam, uz Eastwoodovog Richarda Jewella, možda najiskreniju i najtočniju sliku čovječanstva u minuloj godini.
