Piše: Marko Njegić

Današnjica i jučerašnjica isprepleću se u prologu novog "jointa" Spikea Leeja Da 5 Bloods, njegove druge uzastopne mješavine političkog i žanrovskog filma nakon BlacKkKlansmana. Upečatljivi montažni kolaž arhivskih dokumentarnih snimki s konca šezdesetih započinje od intervjua s Muhammadom Alijem gdje govori kako odbija služiti (u) Vijetnamskom ratu. Slušamo predviđanja da bi se Amerika mogla vrlo skoro suočiti s "full blown" fašizmom i gledamo scene policijske brutalnosti, nemira i protesta. Čekajte malo, jesmo li u 1968. ili 2020. godini? Paralela je debelo podcrtana (ubojstvo Martina Luthera Kinga/Georgea Floyda) i pitanje jest je li Lee (pre)složio uvodne kadrove netom pred premijeru filma u punom jeku najvećih rasnih nereda i demonstracija nakon 1968. ili su tako vizionarski složeni u izvornoj montaži.

Da 5 Bloods; režija: Spike Lee; uloge: Delroy Lindo, Chadwick Boseman; 2020.

IMDb rejting: 6.7/10

Rotten Tomatoes rejting: 91%

Svejedno, tajming za Da 5 Bloods ne može biti pogođeniji: Leejev protestni "Black Lives Matter" stav poklopio se s gorućim protestima protiv sustavnog rasizma u Americi. Antirasistički film bio bi relevantan i da nesretni Floyd nije stradao, ali njegovom smrću samo biva još relevantniji. Lee bez puno okolišanja ide ravno u glavu. Slično umetanje arhivskih snimki obilježilo je kraj njegova posljednjeg ostvarenja Crni član KKKlana (napad bijelih supremacista na prosvjednike u Charlotesvilleu), za koji je napokon nagrađen Oscarom kao scenarist. Sada, pak, trasira početak Da 5 Bloods i u startu vrišti političku poruku. Nastao u produkciji Netflixa, Da 5 Bloods je prirodan korak naprijed za Leeja, još jedan politički esej u okviru žanrovskog (ratnog/avanturističkog) filma i obratno - žanrovski film u okviru političkog eseja.

Priča o vijetnamskim veteranima, tj. njihovu povratku u Vijetnam po posmrtne ostatke pokojnog vođe i zlato koje su tamo negdje s njim zakopali, povod je da Lee snimi ratni, pa i avanturistički film tipa Blago Sierra Madre te preispita američki imperijalizam na stranom i domaćem tlu, vanjsku i unutarnju politiku Amerike, uz naglasak na njezin odnos prema Afroamerikancima od 1968. do 2020. godine. Vijetnam je gotov, iako "rat nikad ne završava za njegove sudionike", ali borba Afroamerikanaca za njihova (uskraćena) prava i dalje traje u Leejevu filmu i izvan njega. "Borili smo se u nemoralnom ratu koji nije bio naš, za prava koja nismo imali", ističe PTSP-om nagriženi Paul (Delroy Lindo u ulozi karijere).

On nosi crvenu kapu s natpisom "Make America Great Again" i, za razliku od ostalih veterana, pristaša je Trumpa kojeg, pak, netko usput titulira kao "onog 'klansmana' u Ovalnom uredu". Paul ne simpatizira s imigrantima nakon svega što je njegov narod prošao i smatra kako oni oduzimaju poslove crncima. Provokativan, no moralno kontradiktoran lik, baš poput samog filma u kojem (afro)američki veterani nastavljaju bitku za prava svog naroda ponovno "okupirajući" Vijetnam, odnosno ratujući tamo kad ih zaskoče lokalni lovci na blago. "Umirali smo za ovu zemlju od njezinih samih početaka nadajući se da ćemo jednog dana dobiti mjesto koje nam pripada", jasan je nekadašnji vođa Paulova voda Stormin' Norman (Chadwick Boseman), njihov "Malcolm (X) i Martin (Luther King)".

Nastupajući često i sam kao Malcolm i Martinu jednoj osobi, Lee s Da 5 Bloods radi svojevrsnu "crnačku" verziju Ramba II i Missing In Action sa "Slyem" i "Walkerom, teksaškim rendžerom", akcijskih hitova kritiziranih u filmu. Veterani neće izvojevati naknadnu pobjedu Amerike u Vijetnamu kao "bijeli junak" Rambo, ali njihova misija također ima retrogradni viši politički cilj - dočepati se poluga zlata u svrhu odštete za svaku "crnu čizmu" koja nije kročila natrag kući. Naravno, Da 5 Bloods je "realističniji" od Ramba II u pogledu "korigiranja" američke povijesti budući da podsjeća na stvarnog afroameričkog ratnog heroja Miltona Olivea III. i često zaboravljene činjenice - crnci su u velikom postotku ginuli u Vijetnamu za Ameriku koja ih je (rasno) obespravljala. Najbolji trenuci pomalo neujednačenog, ali važnog i nerijetko fascinantnog filma odnose se na Leejevo bojanje vijetnamskih klasika u "crno", poput višestruko citirane/parafrazirane Apokalipse danas, od putovanja rijekom do puštanja "Ride of the Valkyries" na soundtracku.

Uz pomoć direktora fotografije Newtona Thomasa Sigela, Lee izvrsno prenosi mirise i boje Vijetnama u flešbekovima s kolornim filterima kinematografije sedamdesetih i poigravanjem formatima slike između prošlosti i sadašnjosti. Sve miriše na napalm kojeg Lee nadolijeva na vatru. Prava je šteta da se Leejev dosad "najakcijskiji" film ne može vidjeti u kinima: flešbekovi su vrhunac njegove režije uopće i izgledaju kao izvučeni iz nekog izgubljenog vijetnamskog ratnog filma sedamdesetih, tj. samo ih računalno generirana krv vizualno povezuje s modernom kinematografijom. S druge strane, suprotno Scorseseu u Ircu, Lee nije koristio kompjutersku tehnologiju za pomlađivanje glumaca koji igraju sami sebe i u mladosti, već ih je ubacio u prošlost takve kakvi jesu - stare. Oko se treba naviknuti na starog Linda i ekipu pored mladog Bosemana, ali kad se navikne gledatelj cijeni Leejevu namjeru i uočava po(r)uku filma na temu rasizma i ratovanja. Američka povijest se ne razlikuje od njezine sadašnjosti.

Francuzi u Vijetnamu

Lee se dotiče i francuskog kolonijalizma pa negativca glumi Jean Reno, a Melanie Thierry je pozitivka koja za Paulova sina (Jonathan Majors, The Last Black Man In San Francisco) predstavlja gotovo ono što je Martin Sheenova Benjamina Willarda predstavljala Francuskinja na plantaži u redux verziji Apocalypse Now.