Piše: Mirza Skenderagić
Početkom 90-tih godina, jugoslavenska kinematografija se raspala i podijelila jednako brzo i odlučno kao i sama zemlja. Ipak, uprkos katastrofalnom stanju u filmskoj industriji, koje je rat ostavio iza sebe, pojedine kinematografije su se uspjele izdići iz pepela i snimiti umjetnički vrijedne filmove koji neće proći nezapaženo niti izvan granica bivše države. Ovdje se prije svega misli na Bosnu i Hercegovinu koja je osvojila neke od najprestižnijih filmskih nagrada, a osim Emira Kusturice koji je redovni učesnik najprestižnijih filmskih festivala, reditelj koji se najviše izdvojio na ovim prostorima jeste bh. oskarovac Danis Tanović. Godine 2001. je ušao u historiju svjetske kinematografije kao reditelj koji je osvojio najviše nagrada za svoj prvi film – antiratnu dramu Ničija zemlja.
Petnaest godine poslije, Tanović osvaja svog drugog Srebrenog medvjeda na festivalu u Berlinu, za ostvarenje Smrt u Sarajevu, postajući tako jednim od najnagrađivanijih balkanskih reditelja.
Ničija zemlja i novi početak bh. kinematografije
„Ozbiljno-komična ratna parabola o dva vojnika, Bosancu i Srbinu, uhvaćena u zamku između neprijateljskih linija“, piše o Ničijoj zemlji američki filmski kritičar Leonard Maltin. Nepunih pet godina nakon rata u BiH, Danis Tanović svjetskoj kinematografiji predstavlja film u kojem otvoreno ironizira i ismijava rat, istovremeno ga osuđujući kao besmislenog. „Teško je u svjetskoj kinematografiji pronaći ilustrativniju osudu rata”, piše Nedžad Ibrahimović u tekstu „Između nacije i kreacije: bosanskohercegovački igrani film 1995 – 2008“. Ova precizna i nadasve tačna teza, ipak, zahtijeva svoj nastavak: ...koja nije mogla doći u bolje vrijeme. Naime, nakon Savršenog kruga Ademira Kenovića koji uvjerljivo, emotivno, suptilno i bez patetike, prenosi sve strahote i nehumanost ratne agresije na Sarajevo, Tanović bira teži i hrabriji put i gotovo izjednačavajući zaraćene strane, rat prikazuje u formi teatra apsurda. Iako neshvaćen u trenutku pojavljivanja na prostorima bivše države, uz osude da izjednačava žrtvu i agresora, te da je prilagođen američkoj verziji rata, Ničija zemlja je bio i ostao film koji, ne samo da dokazuje svu uzaludnost i ironiju ratovanja, već i otvoreno poziva na pomirenje – još tada, 2001. godine. Uz pomoć jedinstva vremena, mjesta i radnje, odnosno koristeći klasično pravilo dramskog književnog roda, te zarobljavajući likove unutar ratnog rova i prikazujući ih kao dresirane robote kojima upravljaju ideologija, politika, vjera i nacija, Tanović rat prikazuje kao začarani krug iz kojeg je nemoguće izaći živ. Dakle, kao cjelovito umjetničko djelo Ničija zemlja jeste, zapravo, filmska, ratna verzija drame Čekajući Godota, „prevedena“ u realizam, u kojoj čekanje predstavlja metaforu čovjekove nade u konačno spasenje. Međutim, kada je u pitanju korištenje filmskih izražajnih sredstava, Ničija zemlja je mnogo bliža savremenom ratnom američkom filmu, pa je Tanovićev crno-humorni dijalog te njegovo ironično kontrapunktiranje s gestama, moguće prepoznati u ostvarenju M*A*S*H (1970) Roberta Altmana.
Također, inspiraciju za fizičku i psihološku karakterizaciju likova (vojnika), te građenje odnosa između njih, Tanović crpi iz ostvarenja Platoon (1986) Olivera Stonea (podjela na zalutale, neizgled nevine novake i iskusne vojnike koji o ubijanju znaju već dovoljno), te Spašavanje vojnika Ryana (1998) Stevena Spielberga (identična scena sa vojnikom – šeptrljom, koji prije polaska na vojni zadatak, sprema i pakuje kompletnu vojnu opremu), uz otvorenu posvetu američkoj pop kulturi (vojnik nosi majicu sa znakom Rolling Stonesa). Osim kao alegorijski prikaz jedne zemlje (Bosna i Hercegovina) kao ničijeg ratnog rova u kojem su zarobljeni obični ljudi, pijuni, kojima iz sigurnih, zaštićenih utvrda upravljaju njihove vođe, a koji osvješćuje besmisleno postojanje mirovnih snaga (njihove zemlje proizvode mine, na kojoj leži treći vojnik), te predstavlja ulogu svjetskih medija kao gladnih lešinara željnih krvi, Ničija zemlja će poslužiti i kao univerzalni simbol apsurdnosti svih ratova čovječanstva. Film je ukupno osvojio 42 nagrade, među kojima je i Oscar za najbolji strani film. Tako 2001. postaje godinom najznačajnijeg preokreta u kinematografiji Bosne i Hercegovine, označavajući njen novi početak i nagovještavajući nove uspjehe. Uz mnoge napore bh. filmskih radnika, godinu dana od jednog od najslavnijih trenutaka za bh. film i umjetnost uopšte, osniva se dugo priželjkivana Fondacija za kinematografiju Sarajevo.
Pakao – ponuda koja se ne odbija
Koliko uspjeh debitanskog filma olakšava nastavak karijere, isto toliko može stvoriti i veliki pritisak i očekivanja, te poljuljati stečeno samopouzdanje. Najbolji primjer, koliko je, zapravo, teško ponoviti prvobitni uspjeh jeste Danis Tanović, koji je kao najnagrađivaniji debitant u historiji svjetske kinematografije jednostavno morao dokazati da Ničija zemlja nije slučajnost. Za svoj drugi film, on bira scenarij, odnosno ostavštinu čuvenog Krzystofa Kieslowskog koji je od srčanih tegoba preminuo u 55. godini. Naime, prije smrti, Kieslowski je sa svojim višegodišnjim koscenaristom Krzystofom Piesiewiczem, počeo raditi na novoj scenarističkoj trilogiji o kršćanskom zagrobnom životu – Raj, Pakao i Čistilište. Nakon što je Raj 2000. godine režirao njemački reditelj Tom Tykwer, drugi naslov Pakao biva ponuđen Oscarom ovjenčanom Tanoviću koji prihvata ponudu koja se ne odbija. Ipak, koliko je filmski svijet okrutan i nezasit potvrđuje apsolutni neuspjeh Tanovićevog Pakla (2005), koji, uprkos slabom festivalskom odjeku, zaista nije zaslužio toliko žestoke kritike najutjecajnijih svjetskih filmskih publikacija. Poput svih prethodnih ostvarenja Krzystofa Kieslowskog i Pakao je porodična psihološka drama u kojoj su glavni protagonisti ljudi iz visokog građanstva, s čijim sudbinama se vješto poigrava okrutni svemir ili starozavjetni Bog, stavljajući njihove živote na iskušenja, koja oni često ne mogu podnijeti.
Tanovićev najveći propust u ovome ostvarenju, jeste, prije svega, što je pokušavao kopirati stil Kieslowskog, gradeći filmski svijet Pakla po njegovim pravilima i unoseći u njega veoma malo vlastitoga autorstva. Navikut na život u drugačijoj, siromašnijoj kulturi, emocionalnih, impulsivnih, ekstrovertnih ljudskih spona, on ne uspijeva uvjerljivo oživljeti priču o tri otuđene sestre koje dijele mračnu tajnu iz djetinjstva. Međutim, Tanović je donekle kreirao atmosferu film noira, te na momente i provokativne francuske melodrame, dok pohvale idu i za montažu, cast (Emmanuelle Béart, Karin Viard, Marie Gillain) te nadasve predan rediteljev rad sa izabranom glumačkom postavom. Dakle, iako Pakao nije ostvario uspjeh koji se od njega očekivao, on je svakako bio potreban Tanovićevoj karijeri i vrijedan je dodatak njenom bogatom opusu. Također, on potvrđuje da Tanovića filmskim autorom ne čini prepoznatljiv filmski izražaj, već odabir teme koja uvijek korespondira sa trenutnom stvarnošću, s više ili manje uspješnom realizacijom.
Godine traganja
Nakon Pakla, Tanović kao da je i dalje osjećao potrebu za dodatnim dokazivanjem i režiranjem „velikih“ projekata. Jedan od takvih je svakako i ekranizacija romana Trijaža (2009) ratnog dopisnika Scotta Andersona. Rezultat je istoimeni film s Colinom Farrellom u naslovnoj ulozi, koji se pokušava baviti postratnim traumama, ali koji ostaje razapet između psihološke drame i ratne akcije. Stiče se dojam da su zapadni producenti prevagnuli kada je u pitanju konačna verzija filma, dok je Tanović još jednom potvrdio posjedovanje dara za vizuelnost, te zavidno poznavanje tehničkih elemenata filmske režije.
Uslijedio je još jedan film u kojem se Tanović bavi ratom, osnosno njegovim posljedicama. Riječ je o ostvarenju Cirkus Columbia (2010) koji predstavlja slobodnu obradu istoimenog romana Ivice Đikića, a koje, također, donosi priču o raspadu jedne države i uspješno oživljava atmosferu prije početka rata u Bosni i Hercegovini. Odabir Tanovića da snima film prema jednom od najboljih južnoslavenskih savremenih romana koji nikada nije bio potrebniji našem društvu, još jednom potvrđuje njegov „dobar njuh“ za prepoznavanjem aktuelnih, važnih, osvješćujućih tema – povratak u vrijeme početka rata, dok u stvarnosti procenti za njegov nastavak konstantno rastu.
Kao najreprezentativniji i najuspješniji Tanovićev film, poslije Ničije zemlje (osvojio Nagradu publike na 16. Sarajevo Film Festivalu, na festivalu u Veneciji nagrađen priznanjem Film budućnosti, dobitnik Zlatne narandže na filmskom festivalu u Antaliji...), Cirkus Columbia donosi nagovještaj Tanovićevog povratka temama koje najbolje poznaje, a koje se direktno tiču našeg društva. Iako ima određenih scenarističkih propusta, prije svega, kada je u pitanju nasilno zaokruživanje i skraćivanje Đikićeve hronike ratnoga stanja, te iako na momente podliježe fenomenu „holivudizacije“, nasilje, nacionalizam, i u konačnici rat, rijetko su u historiji bh. kinematografije, direktnije demistificirani i kritički oštrije predočeni kao u Cirkusu Columbiji.
Epizoda u životu berača željeza – najhrabriji Tanovićev film
Zdravstveni skandal jedne romske porodice iz mjesta Poljice, šokirao je 2011. godine cijelu BiH, a važnost priče i potrebu da istu zabilježi na filmsku traku prepoznao je Danis Tanović. Ova tragična biografska epizoda Nazifa i njegove supruge Senade, bit će pretvorena u Tanovićev peti dugometražni film Epizoda u životu berača željeza (2013). Dakle, istinit događaj o ženi romske nacionalnosti, kojoj uprkos dijagnozi spontanog pobačaja doktori u BiH odbijaju pomoći jer nema zdravstveno osiguranje, Tanović rekonstruiše sa stvarnim likovima koji tako postaju glumci u vlastitom životu. Iako je ovakav postupak već viđen u historiji svjetske kinematografije, njegova izvedba u Epizodi je svakako jedna od uvjerljivijih i neodoljivo podsjeća na čuveni film Close-up (1990) iranskog reditelja Abbāsa Kiyārostamīja koji je rekonstruisao priču o varalici koji se predstavljao kao poznati iranski režiser Mohsen Makhmalbaf i tako uspješno skupljao pare za svoj novi film. Oživljavajući priču u ogoljenom činu naturalizma, istu zadržavajući u dokumentarističkom filmskom rodu, te praktikujući „tehnički realizam“ Andréa Bazina (autentična lokacija, naturščici, prirodno osvjetljenje, istinita priča), Tanović zapravo, briše granicu između stvarnosti i fikcije.
Za razliku od prethodnih ostvarenja koji poetiziraju i romantizuju sudbine Roma kao dalekog, nepoznatog, mističnog naroda, odričući se ciganske folklorne tradicije, Epizoda o Nazifu i Senadi ih predstavlja kao ljude koji žive tu, zajedno sa nama i sa kojim podjednako dijelimo isto suočavanje sa oporom stvarnošću. Nakon što Nazif uradi sve što je u njegovoj moći da spasi Senadin život – očajnički skupljajući još otpadnog željeza, te tražeći pomoć od nevladinih i državnih institucija, preostaje mu još samo jedno – varanje zdravstvenog sistema, što će poslužiti, ne samo kao dijagnoza njegove nefunkcionalnosti i državne birokratije, već i potvrda bolne istine – u BiH je moguće preživjeti jedino prevarom. Osim što je srebrenim rukopisom ispisala nove uspješne stranice bh. kinematografije, Epizoda u životu berača željeza donosi i presjek u filmografiji Danisa Tanovića, predstavljajući njegov najhrabriji film. Film je učestvovao na Berlinaleu 2013. godine, te je nagrađen sa dva Srebrna medvjeda (Velika nagrada žirija, priznanje za najboljeg glumca – Nazif Mujić), te Nagradom ekumenskog žirija.
Smrt u Sarajevu – u pravo vrijeme, na pravom mjestu
Nakon manje uspješnog ostvarenja Tigrovi (2014) koji je nastao u koprodukciji Indije, Francuske i Velike Britanije, a koji je zasnovan na istinitoj priči o Pakistancu koji pokušava dokazati štetnost mlijeka za bebe jedne farmaceutske korporacije, Tanović, u raskoraku, snima Smrt u Sarajevu (2016), koji osvaja Veliku nagradu žirija 66. filmskog festivala u Berlinu, te priznanje kritike FIPRESCI. Film je nastao prema motivima dramskog teksta francuskog filozofa Bernarda-Henrija Levya „Hotel Evropa“, objavljenog povodom stogodišnjice sarajevskog atentata.
Od strane kritike opisan kao ukleta alegorija moderne Evrope u stilu Roberta Altmana, s centrom žarišta u jednom sarajevskom hotelu kao balkanskom Gosford Parku, Smrt u Sarajevu predstavlja i konačnu potvrdu da Ničija zemlja nije bila slučajnost, te da je Danis Tanović, ne samo uspješan filmski reditelj, već i autor koji je uvijek u pravo vrijeme, na pravom mjestu.
