Piše: Vesko Kadić

Ovaj uradak zaslužuje da započne navođenjem poziva  za prijavu ideja na temu „Proteklih 100 godina“ kojeg je svatko zainteresiran mogao pročitati na portalu British Councila, što je trebalo da rezultira održavanjem Festivala srednjoškolskog kratkog filma. U kontekstu obavijesti navodi se da je to idealna prilika mladima da nauče nove vještine kroz medij filma, te da kroz zadatu temu izučavaju povijest u svojim zajednicama i dižu svijest (o razvoju Europe) u posljednjih 100 godina. Ako se išta u posljednja dva desetljeća pozitivno desilo u podizanju bh.kinematografske kulture, onda je riječ o Festivalu srednjoškolskog filma  „Švenk“ održanom 25. travnja 2015. godine u kinu Meating Point, a podržanog od British Councila, Europske unije i British Embassy Sarajevo. Tko kaže da su nam dovoljne domaće snage i još sopstvena pamet, grdno se vara. Pomenimo samo dvije bitne pomoći od UK, od podrške Dogs Trusta u zbrinjavanju „pasa lutalica“ (sterilizacija/kastracija), pa evo do današnjeg pokretanja svijesti kod školske omladine po pitanju filmske umjetnosti.

Program Festivala srednjoškolskog kratkog filma „Švenk“, za razliku od na desetine festivala koji se organiziraju u BiH, održan je u jednome danu, i to je najracionalnijefestivalsko vrijeme do sada utrošeno. Pored trenutaka otvaranja festivala, što je uvod u svaku sličnu manifestaciju, 14 takmičarskih filmova bili su raspoređeni u četiri cjeline, a nakon određenog broja filmova bio je organiziran razgovor s mladim autorima prisutnim na festivalu, koji je što se tiče akreditacija i tajminga održavanja bio na najprofesionalnijem nivou. Ostale prezentacije koje se najviše tiču SFF ovom prilikom manje je važno spomenuti, jer se osjeća tko je idejni začetnik održavanja manifestacije, koja je bez ikakve sumnje vrijedna pomena. Pisati o Festivalu koji samo „liči“ na ozbiljne namjere da bude ogledalo pokretanja tzv. amaterskog filma (termin koji se rabio u prijeratnoj BiH, kada su u najvećim gradovima ove republike djelovali poznati kino klubovi koji su učestvovali na republičkim i državnim festivalima amaterskog filma) bio bi čisti apsurd, iz razloga što je za njegov značaj u ovim trenucima bitnijeu istaći spregu filmske kulture i odgoja koji je na nivou učenika srednjih škola do sada, itekako, nedostajao.

Skoro svi prikazani filmovi, osim dva–tri, tematski se odnose prema stvarnosti, te je neminovno da njihovi zapisi imaju osnova u rodu dokumentarnog filma, u posljednje vrijeme dosta eksploatiranog na europskim pa i svjetskom festivalima. I ne treba se tome čuditi, jer klica stvaralaštva kod mladih osoba nastaje prvo u promatranju svijeta koji ga nužno okružuje, a da bi se njihova ideja ovaplotila u svoj–svojoj slobodi, njihov filmski uradak bi trebao da bude fokus na jednom snimajući neprekinutom kadru.  No s obzirom da su tvorci Festivala srednjoškolskog kratkog filma u njegov naziv stavili riječ „švenk“, što bi u biti trebalo da znači ne samo pokret kamere (horizontalni i vertikalni) nego i način vizualizacije ideje, čudi da se u nekim filmovima dokumentovanja stvarnosti nije osjetila potreba kako iste i „nadograditi“. Naravno, zamjerke idu na ulogu mentora, iako su u osnovi prikazani filmovi imali, prije svega, edukativni naum, no, ipak, je cilj svakog „školskog“ uratka: iz mlade osobe „izvući“ svu njenu kreativnost. Za nadati se da se na sljedećem Festivalu – a izgledi su veliki ne samo da će se održati nego će biti još masovniji po broju prijavljenih filmova – neće naći filmovi koji u svakom smislu smatramo početničkim, i ukolikobi prisutni autori zajedno sa svojim nastavnicima  u ovogodišnjoj prikazanoj selekciji vidjeli  kanon „kako treba da izgleda  kratki film“, onda bi svrha ovog odlično zamišljenog  projekt, u budućnosti bila samo kopija prikazanih ostvarenja ili replike profesionalnih filmova koji u dosta slučajeva sliče na televizijske reportaže.

Potpisnik ovog uratka sjeća se početne rečenice sjajnog zagrebačkog animatora i pedagoga Joška Marušića izgovorene na radionici Prvog festivala animiranog filma održanog u Neumu u siječnju daleke 2006. godine, koja je otprilike glasila:

Svaki stilizirani film, a odnosi se i na animirani, počiva na ideji i, ukoliko se ona može vizualizirati tek tada treba priči njenoj realizaciji.

Pronalazeći za ovu misao pravo značenje, nije u pitanju da li je ideja dobra ili loša, nego da li je rij e či moguće pretvoriti u slike. Toga pravila trebao bi se pridržavati svaki mentor mnogobrojnih filmskih radionica, ako želi da polaznik učini kvalitetan filmski uradak. Drugo pravili odnosi se na pojam realizacije, pod što se pored režije i snimanja podrazumijeva i montaža, jedan od bitnijih kreativnih zahvata u nastojanju jednog filmskog djela. Ako je rečenica u književnom djelu nepravilno napisana, bez obzira što se u njoj nazire glavna misao, nitko takvu vrstu pisanja ne bi proglasio literaturom,što je sličan slučaj i s filmskim uratkom kome montaža može dati itekako vrijednost, ali vrlo često i svoju suprotnost, pa se za takvu vrstu filma može sigurno reći da je urađen filmski „nepismeno“. Ovo su samo neke natuknice uočene kao mane u filmovima prikazanim na Festivalu srednjoškolskog kratkog filma „Švenk“, što nikako ne umanjuje njihovu potrebnost da se i kao takvi ne prikažu, ali u svakom slučaju na njih treba skrenuti pažnju kao na takmičara kojem nedostaje nešto „milimetara“ da  kao prvo–vodeći prođe kroz cilj atletske trke. U pozivu upućenom za sudjelovanje na Festivalustoji da će  se odabrane ideje realizirati uz podršku stručnjaka,a nakon što se sudionici okupe u označeni termin i prikažu svoje filmove, te nakon izvjesnog broja pregledanih filmova  održat će se razgovor s publikom, kojeg će, opet, modelirati filmski stručnjak. Manje je sada bitno da se upućuju detaljne kritike na rad mentora s mladima, jer one bi u ovom trenutku štetile samim filmovima i njihovim autorima, dok je interesantni dio manifestacije bio u razgovoru s autorima filmova, a najzaslužniji za napomenuti podatak je da će nakon Festivala filmovi biti dostupni  srednjim školama širom BiH, a uz filmove učenici kao i njihovi profesori dobit će  i audiovizulani priručnik za korišćenje filma u obrazovne svrhe.

S obzirom da autor ovog uratka nije bio u mogućnosti da prisustvuje skoro šestosatnoj „seansi“ školskih filmova  (njihova značenja potvrdio je stručni žiri dodijelivši im nagrade, što imaju vrijednosno–takmičarsku hijerarhiju), to je i sam osvrt višebaziran  na pojavi apostofiranoj u razvoju  odgojnih vrijednosti adolescenata. Imajući na umu da je učenik tog školskog uzrasta već imao neka predznanja  iz maternjeg jezika, likovnog i glazbenog odgoja, komponenti od kojih se manje–više sastoji svako filmsko djelo, daljnja nadgradnja  literatnog,   slikarsko–skulpturalnog i glazbenog djela, bila je logičan slijed ka audiovizualnom ostvarenju, načinom njegova nastajanja  ili pravilnom tumačenju njegova značenja. Jer, filmsko djelo jednog početnika ne pokazuje samo  talent njegova  autora za stvaranjem, nego i osjećajnost  za gledanjem  i procjenom njegove vrijednosti.Ako se potpisniku ovog uratka bude pružila prilika, obećava, da će ukoliko dobije primjerak DVD na kome će se nalaziti svi prikazani filmovi, u neko skoro doba napisati kritički sud o njima, kao ispravku što to ovim tekstom nije učinio. I svaka škola dobit će jedan primjerak teksta, a ukoliko njegova validnost bude primljena kod autora filmova prvog FSKF–a, njegov analitičar biti će itekako zadovoljan.

I za sam kraj ovog kratkog osvrta na Festival srednjoškolskog filma „Švenk“, njegov potpisnik ne može a da ne otkrije svoj cinizam prema printanim i elektronskim medijima: da je kojim slučajem upriličeno predstavljanje programa SFF-a u istom prostoru, pred direktorom Mirom Purivatrom  i ostalima što uobičajeno sjede s njegove lijeve i desne strane, sjatila bi se „vojska“  novinara, snimatelja i fotoreportera da pred samu „bitku“, koja će se za koji mjesec održati u već znanom terminu, zabilježe neku „pikantnost“ Festivala, a potom da što prije „odjure“ do redakcija kako bi svoje čitatelje, gledatelje ili slušatelje što prije obavijestili o „povijesnom“ događaju uoči novog izdanja Sarajevo Film Festivala. Ovako, pošto je FSKF–a za njih neobvezna činjenica, neki su ga skromno zabilježili, a mnogi najneskromnije zaobišli. A mogla je, barem, neka televizijska redakcija koja prati kulturna zbivanja u Sarajevu, FSKF–u posvetiti  i nešto više prostora, osim što je to bio trominutni izvještaj s otvaranja, uz obveznu izjavu  nekog člana žirija ili organizatora manifestacije. A mogao je  i netko od brojnih ekipa–učesnika snimiti, barem, desetominutni dokumentarac koji bi dao njihovo viđenje FSKF–a. Tko zna, možda je netko to i učinio – za nadati se.

Nagradu za najbolji film osvojio je Aid Bešić učenik Mješovite elektrotehničke i drvnoprerađivačke srednje škole iz Bihaća. Nagradu za drugi najbolji film osvojila je Jana Čamber, učenica Gimnazije Fra Grga Martić iz Posušja. Filip Ćubela iz Gimnazije Fra Grga Martić iz Mostara osvojio je nagradu za najbolju kameru, a Pavle Đuričić iz Medicinske škole iz Doboja nagradu za najbolju montažu.

Vesko Kadić, filmolog, završio je u Sarajevu Višu pedagošku (likovna umjetnost) i u Zagrebu Akademiju za kazalište, film i tv (praksa i teorija filmske montaže). Bio je prvi direktor novoosnovane Kinoteke BiH (1994–2002.), a prije proteklog rata bavio se  filmskom kritikom i teorijom (bio je član redakcije sarajevskog filmskog časopisa „Sineast“). Surađivao je s svim relevantnim časopisima za pitanja filma s područja bivše Jugoslavije. Već duže vrijeme zaokupljen je pisanjem knjige „Memoari jednog filmofila“, čije dijelove, prilagođene za „Filmofil“, objavljujemo.