Piše: Sead Vegara

Kada su u pitanju videoteke „stare škole“ važno je znati da ne postoji druga mogućnost vođenja posla osim preko kartica (kao u bibliotekama). Radeći vikendom u videoteci ne baš tako davne 2009. godine (za blago čudo Božije uopšte nismo imali računar) iskusio sam, zajedno sa kolegom Rusom, jednu malu šalu sudbine. Naime, pri iznajmljivanju filma X-Men utvrdili smo da je interni kod (po kojem film nalazite u polici) odlijepljen. Rusa je izgledao zbunjen, a ja se sjetih da su svi originalni DVD-ovi, kakav je bio slučaj sa filmom X-Men, zapisani u mali adresar koji se čuvao na sigurnom mjestu. ”Ali nemamo X”, reče Rusa. Predložih mu da pogleda pod ”H”, misleći da se neko nije našalio. Ali ništa. ”Probaj pod I, kao iks men.” Ništa. ”Pod E, kao eks men.” Opet ništa. I nakon što sam izgubio svaku nadu da ćemo naći film, Rusa, znajući da je film upisan (jer ga je on upisivao), okrene stranicu pod ”D” gdje piše ”Deset ljudi (X-Men)”. Nakon što je izgovorio te famozne riječi: ”Našao sam ga, Deset ljudi, u zagradi X-Men”, momak koji je čekao počeo je da se smije na sav glas, a ni ja nisam bio ništa tiši. Rusa je samo stajao i mijenjao boje k'o semafor. Anegdota je to koja vjerno opisuje kroz šta su sve prolazile mušterije zajedno sa uposlenicima videoteka.

Prvi videorekorderi u Sarajevu su se pojavili početkom osamdestih godina prošlog stoljeća. Obično bi bio slučaj da je ta famozna elektronička naprava stigla posredstvom roditeljskog poslovnog puta u neku od evropskih zemalja. I nije da je baš svako imao videorekroder, prije obični video koji je samo mogao reprodukovati video kasete koje su u početku bile rijetkost i da bi se došlo do njih, trebalo se snalaziti kako se zna i umije. Jedna kaseta je znala izmijenjati i po nekoliko desetina vlasnika, a često su se znala organizovati kolektivna gledanja kod nekog od sretnika koji je posjedovao uređaj. Oni koji su posjedovali pravi videorekrder bi snimali filmove sa TV programa, crtane serije, spotove sa MTV-a... Sa pojavom nove čudesne tehnologije reprodukovanja već snimljenog video materijala u toplini doma svog, potreba za novim zanimanjem ubrzo će razviti jedan od poslova koji će godinama cvjetati i rasti. Riječ je o poslu videoteka i zanimanju videotekara. Svaki kvart u Sarajevu je imao svoju videoteku, a videotekari koji su radili zauzimali su posebno mjesto u životima svih onih koji su svraćali u tu filmsku oazu mira i spokoja. Bilo je to vrijeme kada su cijele generacije odrastale gledajući kasete sa filmovima poput trilogije Povratak u budućnost, Ko je smjestio Zeki Rogeru?, serijala Policijska akademija, Ratovi zvijezda, Zvjezdane staze, Indiana Jones... Naravno, kina su i dalje radila punom parom, ali je sada pogodnost gledanja filma u kućnom aranžmanu pružala sasvim drugačije iskustvo.

Danas, tri decenije nakon početka onoga što je bio veoma uspješan posao u prošlom vijeku i početkom novog milenija, videoteke su potpuno izumrle. Bar kada je u pitanju glavni grad Bosne i Hercegovine. Do prije par godina egzistiralo je nekoliko lanaca videoteka u Sarajevu, poput DVD-a, Chaplina, Pinkya, Tropika i Flasha, i naravno onih neizostavnih kvartovskih videoteka, ali je pojavom brzog interneta i flat-ratea, stranica za direktno gledanje filmova na webu, cijeli njihov posao pretvorio u pravu pravcatu borbu sa vjetrenjačama. Uz to i naročito bezobrazan odnos filmskih distributera koji bi u paketima filmova obično uz jedan hit davali još četiri potpuno bezvezna filma. A vlasnici videoteka nisu mogli birati već su morali uzimati sve, cijeli komplet, pri čemu su ponekad znali "izvisiti" jer se ti filmovi nisu baš povoljno rentali, ali su hitovi izvlačili stvar. Pogotovo što su se ti hitovi kada su kasete u pitanju kopirali u više primjeraka da bi se isplatio cijeli paket i još pritom zaradilo, što je naposlijetku i sama svrha videoteke. Sa uvođenjem DVD-a koji je garantovao bolju rezoluciju slike, raznih opcija na disku poput dodataka - foršpana, dokumentaraca sa snimanja, stvari su se svakako promijenile nabolje jer su distributeri polako, sa ogromnom količinom starijih filmova i klasika, dopremali i novije filmove. One na kojima bi se osjetio sav užitak koji je pružao DVD, surround sistem i specijalni kompjuterski efekti (CGI).

Gotovo sve videoteke su podržavale pirateriju jer se nikako nisu mogli oduprijeti stalnoj potražnji novih filmova, onih koji su tek zaigrali u kinima. Bez obzira što se kino distribucija vratila na zelene grane, tako da su filmovi imali svjetske premijere i otvarali se paralelno sa Amerikom, ljudima je svuda u svijetu, pa tako u BiH i Sarajevu, potrebno da pogledaju najnoviji film među prvima. Kao da im život ovisi o tome. Bez obzira što je u većini slučajeva riječ o "teškim piratima" na kojima više ne vidite nego što vidite, još manje čujete, a znalo se dešavati da se ekran odjednom zatamni što je značilo da je neko u kinu u kojem je piratiziran film ustao ipred kamere i zaklonio pogled na platno. Cijela ta pomama za piratima najnovijh filmova dovela je do pokušaja pokretanja zakona o autorskim pravima koji nikad nije sproveden do kraja i kako valja. Pojedine distributerske kuće poput nekadašnjeg Art Companya iz Kiseljaka su išle dotle da su nudile novčane nagrade, koje uopšte nisu bile male, za piratske kasete filmova koji su se prikazivali u okviru njihove filmske manifestacije BLOCKBUSTER koja se odvijala u nekoliko godina početkom ovog stoljeća. Upravo su takve akcije dovele određene videoteke do propasti.

Ali, na kraju nije ni to dovelo do konačne propasti videoteka u Sarajevu. Ni autorska prava, ni brzo "skidanje" filmova sa interneta, već upravo loš odnos vlasnika videoteka više prema radnicima koji u većini slučajeva radili na crno. To, i negativno praćenje trendova. Ići ukorak s vremenom baš i nije bila opcija za vlasnike videoteka. Uvođenje kućne dostave, ubacivanje polica sa grickalicama i pićem u videoteke, sve to i još više je svakako moglo pospješiti i produžiti vijek videotekarskog biznisa. I inspekcije su znale zatvarati pojedine videoteke, nekima naplaćivati kazne zbog piraterije, a krajem 2012. i početkom 2013. učestale "racije" zatvaraju i ono malo videoteka što je ostalo u Sarajevu. Da je tako samo kod nas govori i činjenica da je kod naših zapadnih susjeda u Zagrebu, u kojem je vladala jaka videotekarska scena, danas ostalo desetak videoteka koje se bore na raznorazne načine da opstanu. Ipak, na svjetskoj sceni videoteke praktično ne postoje, jer su zamijenjene brojnim internetskim servisima poput Netflixa. Kako god, posao vođenja videoteke koji je znao biti i dodatna djelatnost, i od kojeg se pristojno moglo zaraditi, sada je već stvar neke bolje prošlosti.