Piše: Lejla Panjeta
Film, kao specifičan spoj vremenske i prostorne umjetnosti, sinkretizam jezika umjetnosti u svom sopstevenom jeziku (svjetlo, pokret, zvuk, muzika, montaža), te komunikacijski proces u svojoj ontogenezi, time i medij za prenos propagandnih poruka, obilježio je 20. vijek i u mnogome uticao na mainstream historiju, kao i na formiranje budućnosti u 21. vijeku. Manipulacija budućnošću je ono najprimaljivije kod filma, budući da se kroz njega propagiraju poruke, kojima zbunjeno stado vjeruje kao fikciji, svijetu smisla koji nudi svaki film. Ukoliko se u tim svjetovima smisla dovoljno dugo i jako ponavljaju određene poruke, mogu li one poruke iz fikcije postati vijesti na malim TV ekranima?
Stado koje vjeruje u šarenu lažu
Veliko platno prerasta u mali ekran danas. Dovoljno mali da nam stane na dlan. Pored institucija za propagandu koje su od samih početaka filma djelovale i razvijale se zajedno sa njim, postoje i suptilniji metodi propagande, metodi koji djeluju na nivou direktnih poruka i ideja koje zaokruženi svjetovi smisla u filmu nude svojim potrošačima. Danas je malo vjetovatno da u dijelovima planete gdje postoji struja, internet ili TV prijemnik, osoba između sedam i sedamdesetsedam godina nije nikada vidjela nijedan film. Vjerovatnije je da je nepismena, nego da nikada nije pogledala film. Ova neisključivost kada je u pitanju publika filma, njegov je ogromni propagandni potencijal.
Film je u konceptu začet kao umjetnost za mase. Kada se uzme u obzir sinkretizam sredstava preko kojih film djeluje na čula, te različite strukture korisnika, kojima se on obraća, neminovan zaključak jeste da nijedan medij ili umjetnost nema u sebi toliko propagandnog potencijala kao film. Nijedno sredstvo prenosa poruka ne djeluje tako hipnotički i katarzično kao film. Nijedan medij nema u sebi i svom jeziku toliko mitoloških elemenata. Nijedan nije preuzeo funkciju utjelovljavanja mitskih priča, kao što je to film.
Odakle potiču priče? „Kreativno gorivo“ za stvaranje svjetova u filmu predstavlja stvarnost, ma koliko fiktivan svijet date priče bio. Jules Vern bio je fikcija, a danas njegove priče djeluju kao stvarne priče – inspiracija naučnim dostignućima ili proročanstvo. Ovaj Vernov efekt primjer je koliko fikcija (umjetnost) utiče na nauku ili na stvarnost, dajući joj inspiraciju i usmjeravajući je u kontekstu onoga što ljudi kroz umjetnost zamisle da je moguće. Međutim, postoje indikacije da Vernova inspiracija za Nautilus ipak potiče iz priče koja je nakako došla do njega – priče o stvarnoj prvoj podmornici korištenoj u vojsci Konfederacije u 19. vijeku tokom američkog građanskog rata, prije nego je on napisao „20.000 milja pod morem“. Ipak, nemali broj naučno-fantastičnih filmova bio je inspiracija za stvarne poduhvate u svemiru i razvoju astronomije.
Društvo i stvarnost utiču na umjetnost, baš kao što i umjetnost može poslužiti da se utiče na stvarnost i manipuliše budućnošću. Ukoliko prihvaćamo da ideje postoje „izvan pećine“ u platonovskom smislu ili u kontekstu Ecovog klatna onda svijet nije ništa drugo do krug kopiranih ideja kroz različito vrijeme i istorijske prostore. Od Platona do Borgesa ili Eca ništa nije originalno; sve je već negdje zapisano, izumljeno ili rečeno.
Filmovi danas nisu ništa drugo nego obrada tih ideja, mitoloških svjetova smisla, kojima objašnjavamo svijet oko nas. Drugim riječima, film je šarena laža kojom se prodaje odredjeni zaokruženi svijet smisla, sa uređenim pravilima. Ko određuje ta pravila, raspolaže sa ubjeđivačkom moći, kojom može da manipulira publikom.
Predviđanje budućnosti
Ako se dovoljno dugo ponavlja određena ideja u filmovima, ona postaje stvarnost i time utiče na društvo, tj. utiče da zbunjeno stado dobrovoljno da svoj pristanak i postane vatreni zagovarač tih ideja. Mnogi filmovi tumače prošlost, prema dobro poznatom receptu da historiju piše pobjednik. Međutim, pristanak na ideje u budućnosti takođe se može vršiti putem filma, kao sredstva za proricanje budućnosti i to stvarajući pogodnu klimu za ostvarenje ciljeva onih na vlasti. Dakle, ne samo da umjetnost utiče na društvo, ona može proizvesti budućnost, tj. obezbijediti pristanak svjetske javnosti na masku zla 21. vijeka, na primjer: islamski terorizam. Repeticijom neprijatelja – terorista – Osame bin Ladena i sličnih likova kroz mainstream 90-tih godina u američkom filmu (i to prije 11. septembra) stvorila se pogodna klima kojom se pijani „komunjara“ sa ruskim akcentom, kao neprijatelj iz doba Hladnog rata, zamijenio sa maramom zamotanim arapinom sa automatskom puškom i poklikom: Allahu Ekber!
Zadnja decenija 20. vijeka u Hollywoodu u komparaciji sa posljednjih 50-tih godina Hollywooda, vrvi od raznih neprijatelja – u nedostatku Rusa – komunista kao neprijatelja broj 1, neko je u 21. vijeku morao uzeti tu ulogu na sebe. Protiv Amerike urotilo se sve: vulkani, meteori, vanzemaljci, vjetrovi, godzile, dinosaurusi, islamski teroristi, Srbi, nacisti iz Evrope, i sl. Ova propaganda ugroženosti i sijanje straha među domaćim, ali i svjetskim stanovništvom, predstavljaju odličnu podlogu za akcije koje najmoćnija sila u 21. vijeku mora preduzeti (mora, jer je pozvana i ugrožena) da bi očuvala svijet i slobodu Zemlje kakvu poznajemo. Zbunjeno stado nafilovano strahom i repeticijom ugroženosti iz filmova, počinje u stvarnosti da vjeruje fikciji iz medija i filmova, te daje svoj pristanak na sve akcije. Evo nekih od primjera filmova u kojima se «sve urotilo protiv NAS» kojim se izaziva ugroženost:
- The Executive Decision – islamski terorista kidnapuje avion i namjerava hamijskim oružjem uništiti Washington
- The Siege – islamisti teroriziraju New York
- Hannibal – Osama bin Laden najtraženiji terorista na svijetu (u sceni u policijskoj stanici njegov lik stoji na kompjuteru)
- Peacemaker – Srpski teroristi žele uništiti New York atomskom bombom
- Three Kings – požrtvovanost i humanizam američkih vojnika u Iraku, koje irački fanatisti brutalno kažnjavaju u jednoj sceni
- Pearl Harbour, Saving Private Ryan, Band of Brothers – američka ranjivost i ugroženost u Drugom svjetskom ratu te pozvanost da riješi svjetske probleme
- The Patriot, Alamo, Indepandance Day – borba za američku nezavisnost i slobodu tokom istorije (zadnja dva vijeka!)
- Black Hawk Down – brutalnost islamskih fundamentalista u Somaliji; Amerikanci došli kao “prosvjetitelji” i osloboditelji
- Behind Enemy Lines – opravdanost američkog rasipanja novcem sopstvenih poreskih obveznika na intervencije (napad na Srbiju), budući da se bore za pravednu stvar
- The Sum of All Fears – Evropsko tajno društvo (najviše se čuje francuski i njemački jezik) urotilo se protiv Amerike
- Collateral Damage – kolumbijski gerilci ubijaju Amerikance na ulicama Amerike
Poruke u ovim filmovima iz 90-tih godina prošlog vijeka mogu biti i odraz društva i straha u društvu, kao i njegove otuđenosti u kojoj je novi neprijetelj stvoren, da bi se ostvario kontinuitet smisla, koji je nestankom komunizma narušen. Fikcija u filmovima poput Enemy of the State ili Paycheck, te akcioni filmovi o atomskoj bombi koja eksplodira u Americi mogu biti inspiracija pomahnitalim špijunskim agencijama ili genetičarima da takavo orvelovski svijet zaista pretvore u stvarnost. Takođe mogu biti inspiracija i raznim terorističkim grupama, da ono što vide u filmu kao pirotehniku pretvore u realnost nuklearnog rata, kao što vjerska proročanstva onima na vlasti koji u njih vjeruju mogu biti inspiracija za stvarni Armagedon, usmjeravajući svoje politike u cilju ispunjenja proročanstva o Sudnjem danu. Film je opasna propagandna igračka.
