Piše: Marko Njegić

Direktni potomak iz divljeg braka Bonnie i Clydea je i Bijeg (1972.) Sama Peckinpaha. The Getaway preuzima štafetu od Bonnie and Clyde (pljačkaški par u bijegu od zakona, akcijske scene krvavog nasilja) i zamišlja novi scenarij. Što da Clyde nije brutalno smaknut, nego da guli zatvorsku kaznu za oružanu pljačku? Bi li se ponovno s Bonnie morao upustiti u lopovski pohod kad izađe na slobodu? Svojevrsni Clyde ovog filma je Doc McCoy (Steve McQueen), a Bonnie njegova supruga Carol (Ali MacGraw). Osuđen zbog oružane pljačke i već četiri godine iza rešetaka, Doc traži od Carol da kontaktira teksaškog političara Benyona (Ben Johnson), člana komisije za uvjetna pomilovanja, te pokuša iskemijati njegovo ranije puštanje. Benyon će povući veze, ali traži nešto za uzvrat - pljačku male banke koja prima pologe naftne kompanije. Doc na to pristaje, kao što bi pristao i Clyde, makar je umjesto Clydea u filmu, prilikom planiranja pljačke banke, spomenut njegov pljačkaški vršnjak Dillinger (“Posao je dječja igra, ne moraš biti Dillinger za to“).

Djelovanje filma Bonnie i Clyde vidljivo je i po tome što je McQueenov junak obojan realističnijim tonovima muškosti, iako je nominalno akcijski. Na povratku kući Doc ne uspijeva odmah voditi ljubav s Carol jer “zatvor djeluje na čovjeka“, a možda i zato što opravdano sumnja kako je založila sebe Benyonu kao dodatni bonus da zapečati “deal“. Bijeg je intrigantan i kao ljubavna priča, odnosno film o braku, s puno nijansi u kompleksnom odnosu pljačkaškog para opipljive kemije kojeg glumačke zvijezde portretiraju sa stvarnim, ponekad pomiješanim osjećajima.

Činjenica da su se glumci zaljubili na snimanju samo je dodatno pojačala romantične emocije i efekt njihovih udruženih prezimena McQueen-MacGraw, ekvivalentan, recimo, zvučnosti para Stallone-Stone u reklami za Specijalista, premda taj akcijski film nije vrijedan da ga spomene u istoj rečenici s Peckinpahovim. Naime, The Getaway je izvršio znatan utjecaj na akcijski žanr, dok je The Specialist utjecao samo na to da se Alec Baldwin i Kim Basinger razgolite u remakeu Bijega (1994.) i vode ljubav u prolongiranoj sceni seksa.

Kad pljačka pođe po zlu, Carol i Doc se daju u bijeg, a za petama im se nalaze policajci, Benyonovi ljudi i njihov bivši partner u zločinu Rudy (Al Lettieri). Ako vam ovo zvuči poznato, to je zato što smo nakon The Getaway pogledali mnoštvo sličnih filmova, uključujući i njegov remake redatelja Rogera Donaldsona. Bijeg je definirao akcijski arhetip u scenarističkoj postavki iz pera kasnijeg akcijskog režisera Waltera Hilla (Ratnici podzemlja, Južnjačka utjeha, 48 sati) i, naravno, Peckinpahovoj režiji.

Legendarni redatelj je već u vesternu Divlja horda potencirao “slow motion“ krvoprolića iz klasika Bonnie i Clyde i stvorio akcijsku režiju kakvu poznajemo. U Getawayu je s tom režijom kumovao stvaranju akcijskog filma kakvog poznajemo. Jedan od najinfluentnijih akcijskih filmova sedamdesetih - uz Prljavog Harryja i Smrtonosnu želju – formirao je ono što će uslijediti u osamdesetima. A zbog Peckinpahove režije možemo ga čak i nazvati prvim modernim akcijskim filmom, svakako važnim filmskim putokazom u evoluciji žanra od vesterna i krimića.

Bullitt s McQueenom je imao jurnjavu, The Getaway, pak, ima pucnjavu, i to režiranu karakterističnim “peckinpahovskim“ stilom. Godinama kasnije takav stil je postao svojstven akcijskom filmu, no tad je bio distinktivan i razlikovao Bijeg od, recimo, akcića/krimića dominantnog akcijaša epohe Clinta Eastwooda koji je dobio izazivače u karizmatičnom McQueenu i mrgudovskom Charlesu Bronsonu. Eastwood je u Dirty Harryju pucao iz magnuma kalibra 45. McQueen praši iz sačmarice, preciznije 12-kalibarske pumperice potkovane mecima s dvostrukim nabojem kojima će sasipati omanju vojsku Benyonovih posilnika. “Kanite li srušiti zid“, pitao je prodavač oružja Doca.

Šutljivi Doc nije odgovorio, ali (s)rušio je sačmaricom zidove, i to one simbolične, pregradne, koji su akcijski film dotad držali zatočenim u kriminalističkim i drugim žanrovima (western, triler…). Peckinpah je bio svjestan korijena akcijskog filma. U pozadini jedne scene na televiziji se vrti c/b western, a nadmudrivanje između Doca i kradljivca kofera u vlaku je režirano po uzoru na Hitchcocka, oca akcijskog trilera s klasikom Sjever-sjeverozapad. Prošlost se tu srela s budućnošću.

Pumpericu su koristili Peckinpahovi antijunaci u finalu westerna The Wild Bunch, no prethodno na filmu baš i nije mecima neredila policijska kola, s detaljnim “slow motion“ smrskavanjem svjetala i sirene, niti je bila zamotana u plahtu i efektno razgrnuta netom pred početak pucnjave u usporenom pokretu. Svaki hitac je Peckinpahu bitan i vrijedan usporavanja njegova učinka u kadru. Završna “slo-mo“ pucačina filma je sjajna i za današnje standarde akcije. Mnogi su u tome pokušavali nadmašiti majstora Peckinpaha, ali samo su rijetki uspjeli, poput Johna Wooa. Hongkonški akcijaš gledao je The Getaway dok mu oči nisu prokrvarile i odao mu izravnu posvetu u finalu filma Better Tomorrow 2. Prikladno, budući da je upravo Peckinpah u Bijegu najavio akcijsko (bolje) sutra.