Bonnie and Clyde: Povjesničari nasilja

Bonnie and Clyde: Povjesničari nasilja

Piše: Marko Njegić

Mitologizacija slavnog pljačkaškog para samo je naizgledna u filmu Bonnie and Clyde (1967) Arthura Penna i frekventno se izmjenjuje s demitologizacijom. Stare, pohabane crno-bijele fotografije Bonnie i Clydea, njihove bande i Amerike tridesetih godina prošlog stoljeća škljocaju u uvodnoj špici filma. Kad nam tumači centralnih pljačkaša, Faye Dunaway i Warren Beaty, budu predstavljeni c/b fotografijom i kratkom biografijom njihovih likova, ekran zauzima krupni kadar Bonnienih našminkanih crvenih usana. Bonnie okreće lice od kamere i gleda se u zrcalu. Prekrasna je. Kamera se zaljubila u nju na prvi pogled i promatra je u svim planovima kako liježe na krevet, ustaje, defilira prostorijom u diskretnom toplesu i dolazi do prozora. Sitni tragovi frustracija i razočaranja trulog života konobarice u teksaškom gradiću otisnuti su na njezinom lijepom licu, ali kamera je snima kao filmsku zvijezdu, što će sjajna Dunaway i postati nakon premijere filma. “Sigurno si filmska zvijezda“, udvara joj se Clyde kojeg je pogledom uhvatila kako pokušava ukrasti automobil njezine majke.

Bonnie i Clyde; režija: Arthur Penn; uloge: Faye Dunaway, Warren Beaty; 1967.

IMDb rejting: 7.9/10 Rotten Tomatoes rejting: 89%

U idućoj sceni njih dvoje ispijaju boce Coca-cole kao da su u reklami. Clyde se nosi frajerski, razvlačeći šibicu po ustima, a Bonnie ga zavodi, prolazeći vrhom boce po sočnim usnama. Seksualne aluzije se nastavljaju kad Clyde izvadi pištolj i Bonnie nagonski posegne prema njegovoj cijevi. Na Bonnienin izazov kako “nema petlje 'to' upotrijebiti“, Clyde uleti s pištoljem u obližnji dućančić i izleti sa svežnjem dolara, poslavši u nebo jedan hitac upozorenja za vlasnika koji se zaletio za njim prije nego on i Bonnie u ukradenu autu otpraše s vjetrom slobode u kosi koji je pogurao buntovničke Gole u sedlu, Thelmu i Louise…

Njihov bijeg u toplim, suncem okupanim bojama jeseni svako malo natkrili neki sivi oblak (scena kad se Clyde zatrči za Bonnie u polju žita) ili slična sjena unaprijed zapečaćene sudbine (vožnja s likom Genea Wildera koji otkriva da je pogrebnik). Sekvencija posjete Bonnieinoj majci prilično je proganjajuća – ona govori da bi se udala za Clydea i skrasila blizu obitelji, a mater kreše njezine romantične fantazije riječima “Dušo, budeš li živjela i milju od mene, umrijet ćeš“.

Na koncu, Pennovo romantiziranje pljačkaša već je prethodno deromantizirano s Clydeovim priznanjem kako nije “osobit ljubavnik“, štoviše pokazalo se da je impotentan. Spolna disfunkcija Clydea kosila se s njegovim imidžom ljepotana s pištoljem u ruci i bila nešto prilično subverzivno za muške likove seksualno plodnih šezdesetih koje su publici predstavile potentnog akcijskog junaka Jamesa Bonda. To je razlog da se i Bonnie može gledati drugim očima – kao seksualno nezadovoljena žena koja je u pljačkama vatrenim oružjem tražila zadovoljstvo i nadoknađivala manjak vatre u krevetu.

Općenito je puno nezadovoljstva u filmu, skrivenog u nestvarno lijepoj, “filmskoj“ fotografiji Oscarom nagrađenog snimatelja Burnetta Guffeyja (Odavde do vječnosti, Ptičar iz Alkatraza). Bonnie i Clyde je ambijentiran na početak “depresivnih“ tridesetih godina prošlog stoljeća. Na pljačkaškom proputovanju kroz Ameriku Bonnie i Clyde sreću ljude kojima je banka uzela kuću (nesretnici će s užitkom zapucati u bankin znak za ovrhu) te upadaju u poslovnice koje su propale prije tri tjedna.

Tijekom oružanih pljački oni odbijaju uzeti novac od osiromašenih malih ljudi/klijenata banke koje službenici obavještavaju da su u minusu. Meta oih pljačkaša su samo banke, što ih je načinilo narodskim herojima i senzacijom u novinama. Fascinacija “lošim dečkima“ (i djevojkama) upravo se počela filmski razvijati (Divljak, Buntovnik bez razloga), a Penn ju je sa svojim “celebrity“, “gun crazy“ pljačkašima pretvorio u stalnost, asfaltiravši put za “road“ filmove s karijerom u kriminalu poput “Pustare“ i “Rođenih ubojica“, ali i iniciravši (ne)kulturu nasilja i ludila za oružjem u kinematografiji. Nasilje na filmu može se dijeliti na razdoblje prije i poslije klasika Bonnie and Clyde.

Na filmu su smrti dotad uglavnom bile beskrvne i ljudi umirali “filmski“, ostavljajući dosta toga imaginaciji gledatelja, dok je Penn napravio revolucionarni eksplicitni spektakl krvi, kao odraz nasilja u stvarnosti epohe koja je podarila medijski naveliko ispraćen atentat na JFK-a i rat u Vijetnamu. Nitko prije nije ovako životno-filmski prikazao stradavanje (policajac pogođen u lice kad skoči na Clydeo auto), osobito u završnom krvlju natopljenoj pogibiji Bonnie i Clydea od krupe metaka iz policijskih strojnica. U tuš-sekvenciji Psiha Hitchcock je koreografirao masakr nožem, no ublažio je njegovu izravnost c/b kolorom i raskadriravanjem scene u 52 reza, gotovo onoliko koliko je bilo ubodnih rana.

Da je Penn radio rezove sukladno broju ispaljenih metaka u Bonnie i Clydea, bilo bi ih valjda bar 522, no montaža je svejedno približno realizirana u ritmu rafalne paljbe, metaka koji deru odjeću i kožu, buše rupe na tijelu i pretvaraju ga u švicarski sir. Smrt Bonnie i Clydea teško da je bila junačka s obzirom na rešetanje njihovih tijela dugo nakon što su postala beživotna, no Penn je u scenu ubacio fatalnu romantiku (brzi, posljednji zaljubljeni pogled para prije nego su meci poletjeli) i prvi “slow motion“ herojskog krvoprolića na filmu. Akcijski, baleti usporeni pokret upravo je tu začet. Divlji brak Bonnie i Clydea izrodio je mnoštvo filmske djece, počevši od Peckinpahove Divlje horde.

Prehisterična oskarovka

Utjecaj Pennova klasika vidljiv je u prvom Kumu (scena Sonnyjeve pogibije), Taksistu (krvavo finale) i “heroic bloodshed“ akcićima Johna Wooa. Bonnie i Clyde je režiran po ugledu na francuske “novovalovce“, onako kao što su se Godard i Truffaut ugledali su se na stare američke gangsterske filmove, dakle na neki način je zatvorio krug. Penn je film oglasio i kao budući filmski/medijski “entertainment“. Pomoćnik Bonnie i Clydea, C.W. Moss (Michael J. Pollard), dobit će od oca (Dub Taylor) kritiku što i njegovo ime nije dospjelo u novine kao njihovo. “Što su ikad oni za tebe učinili“, govori otac sinu nagovarajući ga da ih preda policiji. Pola stoljeća kasnije, film je, dakle, još uvijek izvrstan i bitan. Jedina slaba točka iz današnje optike jest uloga Estelle Parsons pozlaćena Oscarom. Parsons je prehisterična kao Blanche, supruga Clydeova brata (odlični Gene Hackman na početku karijere).

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
Prethodna
Pogled u prošlost: "The Major"
Sljedeća
The Getaway: Sam Peckinpah svoj majstor