Piše: Mirza Skenderagić

Senzacija, oduševljenje i stanje pozitivnog šoka koje je film Naslijeđeno zlo (Hereditary) proizveo na svjetskoj filmskoj sceni još uvijek traju, te je nedavno kritičar britanskog Guardiana, Peter Bradshaw, ovo ostvarenje uvrstio na listu 25 najstrašnijih horora zbog kojih “niko neće moći spavati“. Na prvom mjestu je smjestio film Don’t Look Now iz 1973. godine, dok je Hereditary zauzeo 20. poziciju. Ništa ne može pripremiti svijet za ovaj horor, piše popularni britanski portal Unilad. Dok su gledatelji nakon premijere ovaj film opisivali kao “dva sata strave“, svjetski kritičari ga ističu kao veoma moćnu dramu koja se bavi tugom i gubitkom, odnosima u porodici, a koja je već proglašena "Egzorcistom 21. stoljeća". I, do đavola, svi su bili u pravu. Hereditary je film koji će vas proganjati danima. Dok u starokršćanskoj literaturi zli duhovi zauzimaju posebno mjesto, kada je u pitanju Hollywood, mrtvi kao ovosvjetski progonitelji, imaju nešto drugačije značenje, koje podrazumijeva urnebesnu zabavu i po pravilu donosi veliki broj gledalaca u kinima, te sigurnu zaradu. Međutim, rijetko se u tome i uspije, i đavo po pravilu dođe po svoje. Ono što je bilo pogubno za većinu holivudskih filmova o zlim duhovima jeste nekontrolisano korištenje specijalnih efekata, utjelovljenje đavola kao “strašnog“ bića čudnog glasa, obojenog lica i nadljudske snage, a sve kako bi se snimio “novi“ Istjerivač đavola (The Exorcist, 1973).

Naslijeđeno zlo; režija: Ari Aster; uloge: Toni Collette, Gabriel Byrne, Alex Wolff, Milly Shapiro; 2018.

IMDb rejting: 7.3/10

Rotten Tomatoes rejting: 89%

U svjetskoj kinematografiji se u međuvremenu ustalio tzv. fenomen “elevated horror“, tj. horor film uzdignut na veću razinu, rame uz rame sa npr. dramama, a koji barem djelomičnim autorskim i umjetničkim stilom osvjetljava tamnu stranu čovjekove duše i progovora o gorućim društvenim i političkim pitanjima. Iako je zaista teško ustvrditi postojanje ovoga podžanrovskog izroda, on se vezuje za horor filmove koji nisu sasvim autorski, kao što je to Rosemaryna beba (Rosemary's Baby, 1968) Romana Polańskog, ali ne pripadaju ni aktuelnom “trashu“, već se prije svega definišu kao kvalitetna cjelovita filmska djela s intrigantnom pričom i rediteljskim konceptom s kojim se savršeno nadopunjuje. Upravo se ovoj grupi ostvarenja u kojoj su npr. To dolazi (It Follows, 2014), Bježi (Get Out, 2017) ili Mjesto tišine (A Quiet Place, 2018), pridružuje i Hereditary.

Dakle, riječ je o prvijencu reditelja Arija Astera, u kojem nakon smrti najstarijeg člana, misteriozne i otuđene bake, porodica Graham, koju čine umjetnica-maketarka Annie (Toni Collette), njen ljubazni i iritirajuće staloženi suprug Steve (Gabriel Byrne), depresivni i šutljivi sin Peter (Alex Wolff) te uznemirujuća mlađa kćerka Charlie (Milly Shapiro), koja pticama siječe glave, počinje razotkrivati zastrašujuće tajne o svome porijeklu. Naravno, ne odmah i ne direktno, već postepeno, kroz niz krajnje čudnih i neobjašnjivih događaja i uz pomoć odmjerene naracije s naglim izmjenama dešavanja, te krajnje sugestivne fotografije koja usporenim kretnjama kamere gledateljima usmjerava pažnju na detalje.

Da odnosi u porodici Graham nisu najiskreniji i najidealniji postaje jasno od samog početka, što reditelj nagovještava uz pomoć kadrova/detalja, u kojima se npr. Charlie, uprkos hladnoći, uporno iskrada i spava u maloj kući na drvetu, Peter krišom konzumira marihuanu, a Steve bjesomučno pokušava održati privid idiličnosti. Ipak, da ona neće dugo potrajati te da sa tjelesnom smrću Anniene majke neće završiti njena duhovna povezanost sa porodicom, nagovještava događaj izvana, a riječ je o oskrnavljenju groba preminule. Centralni zaplet filma dolazi sa novom smrću, kada u tragičnoj saobraćajnoj nesreći Charlie ostane bez glave nakon udarca u stub rasvjete.

Iznenadna i nekontrolisana trauma koja zadesi porodicu, umjesto dejstva zbližavanja i emocionalnog povezivanja njenih preostalih članova, unosi dodatni raskol te iznjedri krivnju, žalost i apsolutno otuđenje. S jedne strane, kao glavni krivac se izdvaja Peter, koji je pod dejstvom marihuane vozio automobil kobne večeri, a s druge Annie, koja je prisilila Charlie da se pridruži bratu na zabavi koja je prethodila nesreći, iako ona to nije željela, dok između ostaje nemoćni i marginalizirani Steve, nastavljajući oživljavati sretnu porodicu.

Prvi dio filma savršeno funkcioniše kao porodična intenzivna psihološka drama, svojstvenima djelima Ingmara Bergmana i Kenjija Mizoguchija ili čak Mikea Leigha i Johna Cassavetesa, s nepovratno oštećenim ljudima koji svim silama potiskuju vlastiti bijes, ali naposljetku izroni na površinu u obliku brutalnog emocionalnog nasilja. Drugi dio se, zatim, suptilno preoblikuje u klasični religijski horor, sa samim đavolom u glavnoj ulozi, sektom, opsjednutošću, okultnim simbolima i religijskim imenima i, naposljetku, knjigom koja ne može biti spaljena. Nakon što Annie na jednoj od grupnih terapija otkrije kako se njen brat s 18 godina ubio jer je majka “stavljala druge ljude u njega“, a otac preminuo u najtežim mukama izgladnjujući se do smrti, u njen život ulazi misteriozna Joan (Ann Dowd), koja ponuka Annie da, uz pomoć prizivanja, pokuša komunicirirati sa mrtvom kćerkom.

Iako se na trenutak može pomisliti kako je riječ o krajnje nategnutom dramaturškom rješenju, uskoro se ispostavi da susret sa Joan nije slučajan te da ona igra posebnu ulogu u đavolskom planu njene pokojne majke, koji je započeo rođenjem malene Charlie. Dok, dakle, narativ filma podsjeća na spomenutu Rosemarynu bebu, obrađuje biblijsku temu o desnoj ruci Lucifera i jednom od vladara pakla Paimonu, koji traga za svojim zdravim muškim tjelesnim oblikom i kojem se prinose glave kao žrtva, forma je djelomično “posuđena“ iz Isijavanja (The Shining, 1980) Stanleya Kubricka, s usporenim “zoomovima“, dugim vožnjama kamere i likovima izdvojenim u klaustrofobične prostore te dramatičnom zvučnom podlogom i pojačanim (ne)prizornim zvukovima s asocijativnim značenjem. Uz pomoć ovih elemenata, maketa koje Annie “gradi“ po uzoru na vlasiti život, kako bi isti stavila pod kontrolu dok se u stvarnosti sve raspada, reditelj stvara atmosferu neizdržive nelagode i tjeskobe, te prezentuje život glavnih protagonista kroz voajeristički pogled ključanice vrata pakla.

Jezovitost i stravu reditelj stvara spajanjem krajnje realističnosti, svojstvene upravo spomenutim rediteljima psiholoških drama, i povremenim posezanjem za nadrealnim, kao što je postepeno “lažno“ ukazivanje duhova u mračnim dijelovima prostorija te odugovlačenjem prezentovanja njihovog izvorišta. Također, cjelokupni vizuelni doživljaj Ari Aster nadopunjuje sa eksplicitnim prikazima nasilja koji povremenu statičnost u radnji naglo poništavaju, jednako doprinoseći i žanru psihološke drame i horora.

Jednu od najvažnijih karika kada je u pitanju konačna zaokruženost forme ovoga filma predstavljaju svakako i glumačke izvedbe, prije svega Toni Collette u ulozi karijere, koja će sasvim mogućom oskarovskom nominacijom nastaviti trend uvrštenja horora na ovu prestižnu filmsku smotru, te djevojčice Milly Shapiro, koja uprkos određenim fizičkim anomalijama, činjenici da u sebi skriva đavola, savršeno balansira između dječje simpatičnosti i ozbiljne dramatičnosti, svojstvene odraslima. Iako će se na trenutak stvarati dojam da je struktura filma suviše kompleksna i nedovoljno definisana, što ona povremeno i jeste, suvišna je svaka njena detaljna analiza i tumačenje, jer grešaka i nedorečenosti je jako malo i oni ne utiču na konačni doživljaj koji neupitno nudi ovaj prihološki horor.

Potrebno je samo čvrsto se primiti za sjedište, zaboraviti na mobitele i odlazak u toalet, a zatim se prepustiti i pokušati ostati ispred platna do kraja.