Filmofil-filmski portal - I Am Not Okay With This: Ugodno iznenađenje

I Am Not Okay With This: Ugodno iznenađenje

Sead Vegara 13.04.2020. Marko Njegić, Sophia Lillis, I Am Not Okay With This, Jonathan Entwistle, Sofia Bryant

Piše: Marko Njegić

"Dragi dnevniče, jebi se", sočno opsuje 17-godišnja Sydney Novak (Sophia Lillis) šetajući prema kameri sva okrvavljena kao Carrie na kraju istoimena filma Briana De Palme. Netflix uglavnom zna kako će otvoriti neku seriju i nastupne scene/epizode redovito grabe pažnju. Sjetimo se npr. otvaranja prve sezone serije Sex Education. No, otvaranje najnovije serije I Am Not Okay With This (Meni ovo nije okej), vjerojatno nadmašuje svako dosadašnje, mada se moglo očekivati od njezina ko-kreatora Jonathana Entwistlea čiji se prethodni Netflixov projekt, također orijentiran prema mladima, zvao "The End of the F***ing World". Dakle, psovka i slika novovjeke Carrie.

Kraj De Palmina sjajnog starog filma za početak nove serije? Nije šala, premda će Sydney odma iza psovke reći "samo se šalim, ne znam što bih napisala", a njezina priča se s evidentnog kraja flešbekovski vratiti na sami start. Ona, Sydney, funkcionira kao glavni lik/naratorica serije I Am Not Okay With This koja je "meni" više nego okej, čak i ugodno iznenađence unutar varirajuće recentne TV produkcije. Adaptirajući istoimeni grafički roman Charlesa Forsmana, kreatori Entwistle i Christy Hall pronašli su određenu svježinu u već isprobanom konceptu širežanrovskog tinejdžerskog filma/filma o odrastanju (romantična drama ili komedija, superjunačka fantazija, nadnaravni horor) na dobrom tragu onoga što je s filmskim hitovima osamdesetih napravio Netflixov Stranger Things.

I Am Not Okay With This vuče paralele sa Stranger Things u pogledu mlade protagonistice propupalih telekinetičkih sposobnosti, ali na sjecištu ove serije ponajprije se sreću filmovi kao što su Carrie i The Breakfast Club Johna Hughesa. Serija ima i trajanje poput filma: sedam epizoda, svaka po najviše 25 minuta. I Am Not Okay With This u totalu traje nekih dva i pol sata, nešto manje od Once Upon a Time In... Hollywood ili tu negdje, o usporedbi s duljim Irishmanom da ne govorimo. Znači, serija se gleda "u cugu" i idealan je materijal za "binge". Već samo (optimalno ili optimalnije) trajanje čini I Am Not Okay With This osvježenjem u eri tromih, prerazduženih serija koji zadužuju strpljenje i najstrpljivijih gledatelja s više-manje standardnih osam do deset epizoda u prosjeku od sat vremena.

Posrijedi je tečna i protočna televizija, serija dinamična ritma, lišena nepotrebnih višaka, tj. silom nadodanih podzapleta i suvišne karakterizacije likova do kojih, da su stvarni ljudi, ni njihovoj majci valjda ne bi bilo stalo. Dosta toga je neizgovoreno ili ostavljeno sugestiji, da visi u zraku, na relaciji između likova koji važu što (ne) reći jedni drugima, ako ne i gledatelja, a opet jasno, iako nije "nacrtano", jer ne treba uvijek ni biti. Likovi su dovoljno bogati ovakvi kakvi jesu i odišu vlastitim unutrašnjim životom ukoliko možda nisu "životni", posebice Sydney, njezina najbolja prijateljica Dina (Sofia Bryant) i susjed Stanley (Wyatt Oleff). Sydney živi s majkom i mlađim bratom (Kathleen Rose Perkins, Aidan Wojtak-Hissong) nakon samoubojstva oca, pokušava se prilagoditi školi, a čini se da gaji više od prijateljskih osjećaja prema Dini koja je u vezi s bezveznjakom Bradom (Richard Ellis).

Lako je moguće da bi Sydney mogla steći popularost kakvu uživa Eleven (Millie Bobby Brown) iz Stranger Things i postati nova omiljena heroina mladih serijofila. Sve zahvaljujući tome kako su Entwistle i Hall napisali lik ne libeći se i zalaska na teritorij mračnijeg "teen" filma a la Heathers, odnosno – posebice – kako ju je ekspresivna Lillis odglumila. Osamnaestogodišnja Lillis još jednom pokazuje potencijal buduće zvijezde nakon uloga u hororima Ono 1&2 i Marica i Ivica, a s Oleffom ima "easy going" kemiju. Gledatelji se mogu prepoznati u likovima glumaca, kako oni u (približno) njihovim godinama, tako i oni koji su te godine proživjeli. Zasigurno je zato priča smještena u mali američki grad koji izgleda kao da je zapeo u osamdesetima ili na prijelazu u devedesete, iako likovi koriste mobitele. Estetika serije je "retro" kako bi privukla i nekadašnje tinejdžere, a današnjima dala novi materijal da se lože na osamdesete, otisnute u kadru i na Stanleyjevoj kolekciji filmova na VHS kasetama, ali i istodobno bila u dosluhu s vremenom superjunaka u kojem živimo.

Jer, ovo djeluje i kao "x-menovska" superjunačka "origin" priča, priprema za neminovnu drugu sezonu, sve prozirnije najavljivanu prema kraju prve kad se čini da bi "strange things" koje Sydney izaziva umom mogle postati – "stranger". Kad Stanley posvjedoči da Sydney sruši nekoliko stabala vriskom, predlaže istraživanje (pomoću superjunačkih stripova) i testiranje njezinih moći koje se manifestiraju kad se uznemiri i ona ih zasad ne može kontrolirati. "Jesi li osjetila ugriz pauka", pita je referirajući se, dakako, na Spider-Mana, dok se sama serija referira i na posljednja dva filma o Čovjeku-Pauku, tj. njihov spoj superjunačko-fantazijskog i tinejdžersko-romantično-komičnog, povišenog i prizemljenog, Marvela i Hughesa. U konačnici je I Am Not Okay With This više Hughes.

Biti tinejdžer nije nikad bilo lako i to je razlog zašto se često snimaju filmovi i serije poput ove - da svaka generacija ima svoje filmske/televizijske "glasnike". Razbuktale moći protagonistice samo su metafora za pubertet, s pripadajućim buđenjem seksualnosti, osjećajem da ti se tijelo mijenja, da se osjećaš drukčije ili drukčiji i da zbog te drukčijnosti potiskuješ emocije dok se ne ispolje i eksplodiraju kao u zadnjoj epizodi.