Piše: Mirza Skenderagić

“Mi uopšte ne želimo osvojiti svemir. Želimo beskrajno proširiti Zemlju. Ne želimo druge svjetove, želimo ogledalo”.

“Solaris”, 1972.

Još od svoga postanka, čovjek je opsjednut svemirom, pa je svoje bivstvovanje na ovome svijetu umnogome posvetio istraživanju njegove beskonačnosti te u konačnici pronalasku smisla svoga postojanja. Od crteža na unutrašnjosti pećina, koji prikazuju astronaute u skafanderima i višeslojni univerzum u koji su vjerovali drevni stanovnici svijeta, preko Gagarina, Armstronga i Apolla 11, pa sve do nedavne Muskove “svemirske avanture” s raketom Falcon Heavy i automobilom Tesla Roadster, svemir predstavlja neizostavni segment evolucije čovječanstva, ali i čovjekovo konačno odredište u čije dubine još uvijek može samo proviriti.

Naravno, film kao jedan od najpoznatijih čovjekovih izuma, vjerno je pratio pokušaje čovjekove plovidbe svemirom, ali i stotinama godina unaprijed “slutio” njihove zajedničke brodolome. Prvi igrani film u historiji kinematografije koji predstavlja čovjekov filmski let u svemir, 59 godina prije onoga u stvarnosti, snimljen je daleke 1902. godine i nosi naziv Put na mjesec (Le Voyage dans la Lune), a djelo je francuskog rediteljskog mađioničara Georgesa Mélièsa.

“U svemiru niko ne može čuti tvoj vrisak”.

“Alien”, 1979

Put na mjesec

Raketa je metak, a Mjesec ima ljudsko lice

Iako je čovjekov let u svemir, tj. njegov materijalni čin traganja za smislom svoga postojanja, opisivan, tumačen i problematiziran od strane nauke i religije te iako je ovaj fenomen nerijetko ispunjavao stranice književnosti, bio centralna tema muzičkh kompozicija i oživljavao u bojama slikarstva, prvu istinsku, doslovnu i detaljnu odiseju u svemiru je kreirao film. Nastalo na temelju romana “Od Zemlje do Mjeseca” (1865) Julesa Verna i “Prvi čovjek na mjesecu” (1901) H. G. Wellsa, ostvarenje Put na mjesec započinje odmotavanje filmske trake s čovjekom i svemirom kao glavnim protagonistima.

Riječ je, dakle, o filmu čiji narativ prati grupu astronauta koji, predvođeni  profesorom Barbenfouillisom, u divovskom metku/raketi putuju na Mjesec, gdje ih dočekuju tamošnji stanovnici, Seleniti. Njihovo slijetanje na Mjesec je predstavljeno u jednom od najpopularnijih filmskih kadrova u historiji, poznatom kao “metak u oko”, u kojem je, svemirska letjelica predstavljena u obliku metka koji pogađa Mjesec sa ljudskim licem. Već u ovome kadru je prezentovana čovjekova opsjednutost kosmosom i putovanjem na Mjesec kao najbližem nebeskom tijelu, koji će u međuvremenu postati najvažniji projekat za čovječanstvo. Kao takav, on će dobiti svoju dramaturšku strukturu koja će uključivati naučno istraživanje, izgradnju rakete, odlazak u svemir i susret sa nepoznatim, kao i uspješni ili neuspješni povratak na Zemlju.

Ovakav narativ će prvi put biti kreairan u Mélièsovom filmu, sačinjenom od 30 scena uzročno-posljedično povezanih, bez međunaslova. Dakle, nakon što grupa naučnika i profesora, odjevenih u čarobnjačke odore i “naoružana” teleskopima, na simpoziju osmisli i na tabli u obliku crteža prezentuje let na Mjesec, započinje rad na izgradnji rakete, a zatim i spektakularni uzlet. Sve ovo, zaista, neodoljivo podsjeća na gotovo sve kasnije filmske i stvarne svemirske letove, uz gotovo identičan proces pripreme i sam čin polijetanja, koji nalikuje na svojevrsnu državnu manifestaciju, s publikom, fanfarama, zastavom (samo još nedostaju mediji) te bezvučnim odbrojavanjem.

Nakon uspješnog slijetanja i iskrcavanja na Mjesec, austronauti posmatraju Zemlju, što će u kinematografskim godinama što slijede postati neizostavni dio svakog filma s ovom tematikom, a svojstveno je i stvarnim dokumentarističkim snimcima. Svjesno ili nesvjesno, s antropomorfnim prikazom Mjeseca, Méliès poručuje da je i ova pleneta čovjekov dom te da na njega ne treba ići u strahu i sa “metkom u oko”. Upravo iz tog straha od nepoznatog, jedan od austronauta ubija Selenita, dok ih ostali zarobljavaju i odvode na razgovor kod nadređenog.

U ovoj, prvoj filmskoj interpretaciji čovjekovog leta na Mjesec, Méliès se prije svega, koristi mađioničarskim trikovima, ali i poseže za krajnje maštovitom i ekstravagantnom scenografijom te kostimografijom, sugestivnom vožnjom kamere, montažom preklapanja, krupnim planovima, specijalnim efektima, odnosno tada apsolutno nepoznatim filmskim izražajnim sredstvima. Na koncu, ljudi bježe sa Mjeseca i vraćaju se na Zemlju, gdje im je priređen svečani doček s kojim će oni, poput Mélièsa, postati neizostavni dio historije čovječanstva.

“Svemir – konačna granica”.

“Zvjezdane staze 2: Khanov bijes”, 1982.

“Odiseja u svemiru” i potraga za Bogom

2001: Odiseja u svemiru

Između ostalog, ljudi oduvijek istražuju svemir kako bi pronašli odgovor na pitanje: da li postoji Bog? Neraskidivu vezu između nauke i religije je svojedobno savršeno opisao Albert Einstein rekavši kako je “nauka bez religije sakata, a religija bez nauke slijepa”.

“Početak svemira podrazumijeva njegovo stvaranje i nužno upućuje na Stvoritelja − religijskog Boga, na uspostavljanje mosta između moderne kozmologije i religije”, piše Tomislav Petković u tekstu “Doticaj moderne kozmologije i religije: poimanje početka svemira” (2007) te nastavlja:

“Knjigu postanka rese svi moderni početni kozmološki uvjeti i parametri: postanak, početak i kraj svemira, vrijeme i prostor, struktura i evolucija svemira, uloga i značenje života u svemiru (…), jer svemir što ga je stvorio Bog jest svemir tvari (materije) i života”.

U jednom od najvažnijih filmskih ostvarenja o svemiru 2001: Odiseja u svemiru (1968) Stanleya Kubricka, Bog u religijskom smislu ne postoji, ali se njegovo prisustvo alegorijski prezentira u obliku crnog misterioznog Monolita koji svojim (ne)djelovanjem oblikuje civilizaciju.

U prvom dijelu filma nazvanom “Osvit čovjeka”, pojava Monolita pobuđuje prepoznavanje inteligencije kod čovjekolikih majmuna koji u njega gledaju doslovno kao u Boga, u drugom (2001. godina) se pojavljuje na Mjesecu što nagna čovjeka sadašnjice da nastavi sa istraživanjem svojih mogućnosti. U posljednjem dijelu “Jupiter i onkraj beskonačnog”, slijedeći signal Monolita kojeg je otkrio u orbiti, astronaut Bowman se nađe u središtu beskonačnog, a zatim i njegova tjelesnost postane poprište evolucijske rekapitulacije. Na koncu, on je starac na samrti koji još uvijek nije spoznao smisao svoga postojanja. Tada se ispred njega ponovno ukazuje Monolit i nakon što on što posegne za njim, biva reinkarniran u fetus koji se potom, u prozirnoj svjetlosnoj kugli, vraća u svemir kao majčinu utrobu i kreće ka Zemlji s novim spoznajama.

Konačno, posredstvom nepoznate, neidentificirane, apsolutne i nedokučive sile (što i jeste definicija Boga), čovjek postaje savršeno biće, s kojim će u dalekoj budućnosti započeti novi život na Zemlji.

“Reći ću vam jednu stvar o svemiru. Svemir je prilično veliko mjesto. Veći je od bilo čega što je iko, ikada sanjao. Dakle, ako je on samo naš, čini se kao uzaludno bacanje prostora, zar ne?”

“Kontakt”, 1997.

Conspiracy Theory: Did We Land on the Moon?

Let na Mjesec između laži i istine

Kada je u pitanju rediteljski genije Stanley Kubrick, za njegovo lik i djelo se veže još jedno ostvarenje koje se ne nalazi u njegovoj službenoj filmografiji, a koje bi predstavljalo najveće filmsko remek-djelo ikada snimljeno. Naravno, riječ je snimku spuštanja Amerikanaca na Mjesec, koji je navodno nastao pod rediteljskom palicom Stanleya Kubricka. O ovome urbanom mitu koji nikada nije potvrđen niti dokazan, u međuvremenu je snimljeno mnoštvo dokumentaraca koji u pitanje dovode istinitost misije Apollo 11 te detaljno analiziraju čuveni snimak Armstrongovog hoda po Mjesecu. Tako su npr. u dokumentarističkom serijalu “Conspiracy Theory: Did We Land on the Moon?” (2001) iznesene mnogobrojne terije zavjere o slijetanju na Mjesec, od savršenosti kvalitete fotografija, izostanka zvijezda na nebu, vijorenja zastave, postojanju sjena koje nije uzrokovala Sunčeva svjetlost, uz ključno pitanje: zašto čovjek nije bio na Mjesecu od 1972. godine i Apolla 17?

S druge strane, dokumentarac Operacija Mjesec (2002), slijetanje na Mjesec smješta u kontekst Hladnog rata i definiše ga kao konstrukciju proizašlu iz tzv. “svemirske utrke” između SSSR-a i SAD-a. O sveopštem ludilu koje je preovladavalo tokom “bitke za Mjesec”, svjedoči i film Houston, imamo problem (2016) slovenskog reditelja Žige Virca, koji istražuje mit o postojanju jugoslavenskog svemirskog programa iz ranih 1960-ih i prodaji istog Sjedinjenim Američkim Državama. Ipak, u konačnici, istinitost navedenih mitova nije od velike važnosti u ovome slučaju i ona eventualno samo doprinosi krajnjem sjedinjenju filmskog i stvarnog putovanja na Mjesec s kojim istina i laž postaju jedno.

“Svemir je, piše u uvodu ‘Vodiča za autostopere’, velik. Veoma velik. Ne biste vjerovali koliko je ogromno, nepregledno, nepojmljivo velik. I tako dalje”.

“Vodič za autostopere kroz galaksiju” (2005)

Let u svemir u funkciji zabave

Osim, dakle, što predviđa, analizira i problematizira temu čovjekovog odlaska u svemir, pomjerajući granice nauke, film je koristi i kako bi zabavljao široke gledalačke mase. Gotovo jednako beskonačnosti svemira, snimljeno je mnoštvo filmova čija je radnja smještena izvan Zemljine orbite, a koji istovremeno zabavljaju publiku priređujući joj izuzetno vizuelno iskustvo, ali i proširuju mogućnosti spoznaje njihovog razuma. Od ostvarenja Alien (1979) koje se bavi pitanjem postojanja izvanzemaljskog života, preko historijske, avanturističke dokudrame Apollo 13 (1995), koja detaljno i uvjerljivo oživljava neizvjesnost boravka u svemiru, pa sve do naučno-fanstastičnog filmskog epa Interstellar (2014) koji, ispirisan Kubrickovom “Odisejom”, a utemeljen u nauci, nastavlja otkrivati nove planete i smanjivati broj neistraženih kilometara svemira.

I tako dalje…

Objavljeno na portalu Bosonoga