Piše: Lejla Panjeta
Gledajući američke filmove, dobija se osjećaj straha i bijesa, jer su se prema njihovoj interpretaciji stvarnosti u Drugom svjetskom ratu svi urotili protiv njih. Amerika je izvojevala pobjedu nad Hitlerom. Indijanci su skidali skalpove jadnim kaubojima. Komunizam je pošast koja se ustremila protiv poštenih Amerikanaca. Islam, Al Qaida i Saddam Hussein su bili svjetski problem broj jedan. Trka u naoružanju nakon hladnog rata izgubila je smisao, tako da se neprijatelji slobode traže među malim zemljama, koje imaju svoje sisteme u koje se Amerika infiltrira radeći preko tajnih ratova ili namiještanja izbora, što rezlutira pojavom terorističkih ili gerilskih grupa. Ova igra ugroženosti kroz američke akcione filmove aktualizirana u 80-tim, trajaće u neodogled, jer joj je osnovni cilj profit preko vojne ili naftne industrije u namiještanju sukoba. Kako kaže Michael Moore u svojoj knjizi „Stupid White Men“:
Dokle mi seže pamćenje, Sjedinjene Države nisu baš popularna zemlja. Mi nismo savršena nacija. Imali smo mi svojih grešaka. A sada imamo problem imidža. Mrze nas, preziru, psuju, proklinju i svađaju se s nama širom svijeta.
Međutim, Sjedinjene Američke Države ne bi bile najmoćnija sila svijeta bez svojih grešaka kao i bez tehnološkog razvoja koji se postiže isto kao i dobri rezultati na takmičenju protiv dobrog protivnika. Neprijatelj je okosnica razvoja čovječanstva. Prema holivudskom scenariju, danas je to islam, a prije su to bili Rusi u filmovima Jamesa Bonda. Krajem 20. vijeka, američki film više ne slika društvo u onoj povratnoj sprezi društva i umjetnosti, već anticipira sukobe u realnoj politici, prikazujući antagoniste neprijateljima, koje sami izaberu, kakav je slučaj sa Saddamom Husseinom i islamskim fanaticima. Film 90-tih ima dominantnog neprijatelja – islam, što će se 11. septembra, pokazati tačnim. Filmovi su već dovoljno izvršili pripremu propagande na relaciji kreiranja arhetipskog neprijatelja. Pored definisanja i crtanja neprijatelja, film i filmska industrija imaju i drugačija sredstva uticaja na korisnike kroz filmski sadržaj ali i ono što ga prati, kao što su Public Relations, publicity, marketing, cenzure, promocije, te proizvodnja celebrities (slavnih, mitoloških figura - glumaca). Specifičnost identifikacijskog elementa sa filmskom realnošću i junacima - spasiteljima - koje predstavljaju filmski mitovi pruža mogućnosti za propagandno uticanje na mase.
Filmska industrija i mitologija
Potencijal umjetnosti u izvršenju propagandnih ciljeva za kreiranje država ili nacija, vidi se u tzv. državotvornoj umjetnosti, kakvi su bili stilovi romantizam, soc-realistička grandioznost ili kapitalistička glamuroznost. Tako i film sa svojim multimedijalnim pristupom i širokim dijapazonom recipijenata, smanjujući vremenske i prostorne distance na globalno selo, ima hiperfunkcionalne nivoe uticaja na kreiranje svijesti i reakcija kod stanovništva. J. Edgar Hoovera, direktor FBI-a u filmu Chaplin izgovara jednu repliku kojom prikazuje suštinu veličine utjecaja koji film ima na mase:
Igrani filmovi su potencijalno najuticajniji oblik komunikacije do sad pronađen. Vaša poruka stiže do svakoga svugdje, ljudi treba samo da vide. Nad tim nema kontrole.
Dvadesetih godina prošlog vijeka zaista i nije bilo zvanične državne kontrole, ali su već tada vlasti prepoznale potencijal propagandnog ubjeđivanja filma, te ogroman potencijal raznovrsnih recipijenata potencijalnih filmskih ideja i poruka. Srednjoj klasi koja radi od jutra do mraka samo da bi preživjela, utočište u svijet snova i bijeg od stvarnosti pružaju pokretne slike. Elementi na kojima se gradi filmska propaganda sastoje se iz ljudske potrebe za bijegom, identifkacije (prijemčivosti čovjeka za svjetove snova kakve nudi film) i katarze (erupcije emocija prilikom primanja poruka iz filma). Film nam pruža mogućnost da zaboravimo na svoje male živote i velike probelme i da na dva sata budemo neko i negdje drugo.
Blockbuster – recept za tuširanje mozga
Magična formula blockbustera i internet kreirali su strukturu komunikacije čiji su glavni akteri fanovi (obožavatelji) i starovi (zvijezde), a za eksploziju ove podjele aktera nove komunikacije između smrtnika i heroja u 80-tim godinama odgovoran je mađioničar moderne produkcije - Jerry Bruckheimer (Black Hawk Down, Pirates of the Caribbean: The Course of the Black Pearl, Bad Boys, Days of Thunder, Pearl Harbor, Enemy of the State, Armageddon, The Rock, Con Air, Remember the Titans, Gone in Sixty Seconds, Coyote Ugly, King Arthur i drugi). Ovaj šaman moderne mainstream produkcije, napravio je 1986. godine eliksir za vječnu produkciju profita i uspjeha u filmu - Top Gun (recept filma Dirty Dancing). Osnovne karakteristike formule blockbuster uspjeha ovog spota za američku vojsku su:
- odlično režirane akcione scene
- pirotehnika i kaskaderske scene
- drama – problem morala glavnog lika
- peripetije – curves (krivine) tokom cijelog filma (na najneočekivanijim dramaturskim tačkama)
- sporedni ljubavni zaplet (ljubav prema partneru, djeci, roditeljima, bratu, sestri ili domovini)
- ideje u filmu kao reklama američkog duha, vrijednosti i načina života
- najbolja glumačka podjela (casting)
- dobar soundtrack (muzika iz filma)
- obavezna američka zastava, ukoliko nije radnja filma smještena prije 18. vijeka
- goli muški torzo (macho – ratnici) ili naglašene ženske obline (utegnute ili razgolićene ženske osobe veoma često «plave» puti ili kose)
Iz ovih sastavnih elemenata za recept blockbustera vidljivo je koliko film ima hiperfunkcionalne propagandne tj. komunikološke nivoe. Termin blockbuster potiče iz engleskog slenga za vrijeme Drugog svjetskog rata, čije se značenje odnosi na bombe teške četiri tone kojima su saveznici gađali njemačke gradove. Jedna takva bomba uništila bi cijeli blok zgrada (block – više zgrada, bust – razbiti). Bushovim bombama u napadima na Irak tepalo se drugačijim nick nameom (nadimkom). One su se zvale bunker busters. Šezdesetih godina ovaj termin upotrebljavao se u britanskim pozorištima, kada su bili popularni mjuzikli, za koje se trebalo čekati u ogromnim redovima ispred bloka u kome je smješten teatar. Tako je termin koji označava bombe ušao u filmsku terminologiju označavajući u kinematografiji isto što i bestseller u književnosti – hit i enormnu zaradu. Prvi holivudski blockbuster bio je film Jaws iz 1975. godine, koji je pored uspjeha na kino-blagajnama, uništio kompletnu ljetnu sezonu (iz straha od ajkula, ljudi nisu išli na plaže ili se nisu kupali). Jaws su zaradile 260 miliona $US, a Spielberg se smatra kreatorom ljetne filmske sezone (ljetnih blockbustera).
Zbog osobenosti identifikacije, kao i zabave koju nudi, te mogućnosti multimedijalnog prenosa poruka u pamćenje (čovjek pamti 80% vizuelnih sadržaja u filmu) naučnici i profesori sa Univesity of Central Florida u Orlandu u 2002. godini otvorili su predmet «Physics in Films» (na koji se prijavilo 1.900 studenata). Predmet se sastoji od analiziranja akcionih scena ili onih sa naučnim sardžajem (fizika, matematika, biologija, hemija). Tako su loši filmovi (lažni) sa naučnog stanovišta: The Core, Armageddon, Speed 2, dok su «naučno» dobri filmovi Contact, Frequency, 2001: A Space Odyssey. Na primjer u filmu Speed 2 analizira se scena kulminacije u kojoj se brod nasukao u luku. Brzinometar na brodu u ovoj sceni pokazuje da prema zakonima inercije usporavanje broda nije relano i da tako ni trzanje statista na palubi nije u skladu sa zakonima fizike.
Potreba udruživanja nauke i filma rodila se iz ideje da se studentima približi nauka na zanimljiv i zabavan način, te da ih se nauči da sve što vide u filmu nije istina i po naučnim postulatima ne može biti istinito i tačno. Kako kaže anđeo Metatron u filmu Dogma:
Vi ljudi! Ako o nečemu ne postoji film, nije ni zavrijedilo da se o tome nešto zna, zar ne?
Uplivu filma u stvarnost pridnose i fanovi, kopirajući obrasce iz blokbustera u ponašanju, govoru, stavovima, oblačenju, kreiranju filmskih atmosfera u realnom okruženju, te širenjem «znanja» poteklog iz filmova, kao i mijenjanjem jezika (fraza i riječi u kolokvijalnom govoru) na semantičkom ali i sintaksičkom planu. Film stvara jedan sleng nove generacije prepoznatljiv u svakom jeziku, ne samo engleskom.
Pobuna i reakcija
Pored cenzure, kao sredstva kojim se propagandne poruke regulišu, o moći uticaja filma na korisnike i kreiranje predmeta javnog mnijenja, svjedoče i zabrane prikazivanja filmova, kao što je slučaj sa filmom The Last Temptation of Christ, koji je francuska vlada zabranila na insistiranje Crkve. Još jedan film podigao je adrenalin Crkvi – The Magdalene Sisters – predstavljanjem jednog manastira u Irskoj, gdje su djevojčice (štićenice) fizički zlostavljane i psihički maltretirane pod izgovorom o spasenju i čistoti duše. Nakon filma JFK koji govori o zavjeri u Kennedyjevom ubistvu, te nakon završnog patriotskog monologa advokata Jima Garrisona, gdje se postavlja pitanje o dužnosti Amerikanaca, kao i o suštini slobode, koja do 2038. godine javnosti ne dopušta da imaju uvide u vladine dokumente o ubistvu presjednika, Clintonova administracija otvorila je dokumentaciju prije isteka ovog roka. Ovo su samo neki od primjera uticaja filma na javnost i mogućnosti kreiranja objekta javnog mnijenja. Film The Passion of the Christ takođe je uzburkao prve stranice novina prije prikazivanja 2004. godine, tvrdnjama da sadrži antisemitističke elemente. Prije javnog prikazivanja čak je Vatikanski odbor zasjedao nakon projekcije. U filmu su pored židova, koji hapse Isusa u Getsemanskom vrtu, prikazani i Rimljani i to u najbrutalnijoj sceni u filmu – sceni bičevanja i mučenja. Zašto film nije okarakterisan antirimskim?
Ovakvo vještačko nametanje objekta javnog mnijenja odličan je recept za PR aktivnosti oko filma, naročito uz upotrebu riječi „antisemitistički“, na koju korisnici (javnost) reaguju instinktivno – u ovom slučaju – kupuju karte na kino-blagajnama. The Passion je izuzetno filmsko ostvarenje koje komunicira sa gledaocem golim filmskim sredstvima: fotografijom, pokretom, svjetlom, mitom, i iznad svega univerzalnom porukom o bestijalnosti čovjeka i njegovoj pravoj prirodi – katarzisu koji se postiže kroz voajerizam puštanja krvi. Purge ovaj problem postavlja drugačije, a o njemu se ne zasijeda u Vatikanu. Film može dotaknutni najtananije strukture vlasti, društva u cjelini i religije, te igrati za njih ili protiv. A reakcije publike mogu biti itekako predvidive.
