Piše: Nisad Selimović
Kada film u svom nazivu sadrži riječi "tajna" i/ili "služba", možete biti sigurni da ćete biti razočarani, ako očekujete da njegova radnja zaista donosi nešto tajno, ili pak kakvo ozbiljno službovanje. James Bond, recimo, nikada sebi nije dozvolio da mu u nazivu filma stoji da je tajni agent, ili da je u službi kakve države ili krunisane glave. Hm.. ispravka - jednom je dozvolio i grdno se pokajao (U službi njenog Visočanstva, 1969., George Lazenby, prvi i jedini put). Britanci su uvijek voljeli svoje špijune, iako ih je većina bila izmišljena, bilo kroz knjige ili filmove. Ili oboje. Strip "The Secret Service", kreiran od strane Davea Gibbonsa i Marka Millara, koji je izlazio tek jednu godinu, tamo 2012., ponudio je publici špijune koji su se ponosili što su Britanci. Sa velikom pažnjom su pazili da klasična obilježja, kao što je odijevanje i ponašanje bude skoro više bitno no njihova efikasnost u borbi protiv neprijatelja.
Kingsman: Tajna služba; režija: Matthew Vaughn; uloge: Colin Firth, Samuel L. Jackson, Michael Caine; 2015.
IMDb rejting: 8.3/10
Rotten Tomatoes rejting: 74%
Matthew Vaughn, producent slavnih Lock, Stock and Two Smoking Barrells i Snatch, te reditelj podjednako genijalnog filma Layer Cake, bio je inspirisan pomenutim stripom te ga je i promptno realizirao. Čudan odabir inspiracije podjednako je izrodio bojazan da se neko takve reputacije treba baviti komičnim stripom, ali i nadu da bi neko ko je Daniela Craiga postavio vrlo blizu A klase glumaca, mogao snimiti nešto nesvakidašnje. Rezultat je na kraju postao privatna zabava u kojoj se ničim posebno Vaughn ne može podičiti, sem neuobičajenim efektima koji će vam izmamiti osmijeh na lice. Radnja prati Colina Firtha koji je, naravno, tajni agent još tajnije organizacije. Njegov proteže gine kako bi mu spasio život i sada ovaj treba predložiti njegovog nasljednika. Ispostaviće se, najbolji kandidat za tu poziciju je sin poginulog kolege, inteligentni ali problematični tinejdžer. Upoznaćemo se, kroz predstavljanje njegovog lika i na malo sladunjav način, da život na londonskim ulicama nije jednostavan za one koji na njima odrastaju i kako mame donose loše izbore u životu u tom kriminalnom okruženju.
Sve to nije preozbiljno i jasno je da je Vaughn u konačnici imao ideju o parodiji na špijunske filmove. Sveprisutni Samuel L. Jackson je glavni negativac, svojevrsni Ernst Blofeld u svom najstupidnijem izdanju, ali sa vrlo legitimnim planom da spasi planetu, dok je Michael Caine opet nekakva kopija M-a u čitavom tom cirkusu. Superioran je Vaughn u onome što je odlično naučio od Guy Ritchiea - portretiranju loših momaka sa londonskih ulica i prenošenju atmosfere iz zadimljenih pabova. Čak i grube scene u kojima Ritchie posebno uživa Vaughn je digao na jedan ultrarealistični nivo, stripovski maltene, uz tehničke inovacije koje vas guraju u središte pesničenja. Uostalom, u kojem još filmu možete vidjeti Colina Firtha, vječitog mlakonju da zamahuje nogama, šuta nevine ljude čime stigne i leti zrakom kao Keanu Reeves?
Ipak, biti reditelj ne znači pokupiti samo najbolje fore od onih koji to znaju raditi. Vaughnov film je zabavan u onoj mjeri koliko u stvari donosi tih scena borbe. Postoji jedna koja daleko nadmašuje cijelu temu i ideju filma, desetominutna tučnjava u jednom kadru, eksplicitna da je se ni Tarantino ne bi postidio. Ali, kao što vrsni "filmski" teoretičar Miroslav Ilić kaže, "nije život jedna žena", tako nije ni film jedna scena. Koliko god moderni ljubitelji sedme umjetnosti bili protiv toga. Vaughn se malo previše zaigrao, i u želji da parodira sve bivše i sadašnje špijune, pomalo im je i dizao rep u svom predugačkom ostvarenju. Dijalozi su katkad i suviše ozbiljni, pa se izgubite u želji da volite rediteljevu zafrkanciju ili mrzite to što se igra sa institucijom Jamesa Bonda. Jer, bez špijunskih filmova svijet bi bio jedno glupo mjesto, koliko god oni bili apsurdni. Čak i u oličenju Georgea Lazenbyja. A za Vaughna, ako se već hvata u koštac sa parodijama, možda bi bolje bilo da zaboravi Guy Ritchiea i posveti se izučavanju djela Davida Zuckera.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
