Piše Vesko Kadić

Proniknuti u ovakvu vrstu knjige moguće je samo ako ste ljubitelji neprofesionalnog filmskog stvaralaštva koje je uvijek bilo alternativa oficijelnoj kinematografiji. S obzirom da je knjiga “Amaterski film u Banjaluci“ (Arhiv Republike Srpske, Udruženje arhivskih radnika Republike Srpske, Kinoteka Republike Srpske, Banja Luka, 2021.) veoma rijetka u okvirima  bh. filmske literature, ne samo da je ovakva vrsta pisanja potrebna, nego je samim tim i njena pojava veoma pozitivna na planu istraživačkog poduhvata koji se odnosi na genezu kino-amaterizma, a s druge strane djelimično i profesionalnog filmskog stvaralaštva, jer su bezbrojni primjeri, ne samo kod nas nego i u svijetu, da su čuvena redateljska imena prve dodire s filmskim stvaralaštvom imali upravo koristeći tehniku kojom su se služili kino-amateri.

Filmska čarolija

Zbog toga i ne čudi da su brojni redatelji-stvaratelji  u svojim biografijama isticali 8 ili 16 mm filmske kamere (uski format filmske vrpce) koje su držali u svojim rukama. Filmska čarolija za njih je počela davno, prije nego što su stali iza objektiva 35 mm profesionalne filmske kamere. Međutim, s obzirom da je stvarno riječ o veoma vrijednoj knjizi, ako bi se samo zadržali na površnom osvrtu, čini se da bi „uvrijedili“ njenog autora ukoliko joj ne bi prišli iz ravni analize, potencirajući njene najbitnije vrijednosti.         

Velika hrabrost je napisati ovakvu vrstu knjige, a ovo je u uvodu potrebno istaći, kada je u pitanju traganje za autorima i njihovim filmovima, jer se većina kino-amatera nemarno ponašala prema „čuvanju“ vlastitih celuloidnih ostvarenja, no ništa veća briga za tu vrstu „blaga“ nije bila kada su u pitanju klubovi ili republički savezi. Riječ „hrabrost“ najprije se odnosi na krajnji rezultat knjige, tj. da li će autor uspjeti u svojoj nakani, jer ne doći do većeg broja prikupljenih i relevantnih podataka znači jedan neuspjeo pokušaj da se sačini cjelokupna biografija kino-amateizma pojedinog područja, ili jedne šire društvene zajednice. A, pošto smo već naveli kako je većina kinoamatera u biti „aljkava“ kada je u pitanju arhiviranje („čuvanje“) vlastitih uradaka, onda su rijetki primjeri da autori ovakve vrste knjige postignu potpuni istraživački poduhvat.

Goran Barać je, na svu sreću, u tome većim dijelom uspio, zbog toga jer je krajnji cilj za nastajanje ove knjige vidljiv u slici koja se može detektirati kao savršeno „blago“ banjalučkog kino-amaterizma, što je od neprocjenjive vrijednosti za sve ovdašnje, a i buduće generacije zaljubljenika u pokretne slike kino-amaterizma. Kada se k tome doda i entuzijazam autora knjige potvrđen u višegodišnjem istraživanju (skoro desetljeće i pol) nastanka popularnih pokretnih slika, onda je uspješno formiran okvir za sliku banjalučkog kino-amaterizma. S druge strane, ako se na trenutak odmaknemo od brojnih podataka navedenih u ovoj knjizi, ona ima i svoj strukturalni izgled, formu kakvu zahtijeva svaki ozbiljan rukopis, posebice vidljiv u poglavljima koji na rafinirani način zaokružuju navedene teme, što znači da se ne radi, isključivo, o enciklopedijskom tekstu u kome se redaju samo brojevi, navedeni radi pukog nabrajanja (često i dosadnih) činjenica. Posebice, vrijednost knjige “Amaterski film u Banjaluci“ mukotrpno je istraživanje svih relevantnih faktora da bi se dobila struktura koja ima svoje jasne zakonitosti, pravilno isticanje izvora, i što je vidljivo u  naglasku na značenju pokretnih slika na vrpci koju ne uporabljavaju profesionalni stvaratelji.

Oktavijan Miletić

Temelj za buduće istraživače     

Ovom knjigom, ne samo što je jedinstvena na prostorima kojih čine dva entiteta, Barać je postavio temelj za buduće istraživače knjiga ove vrste, i s pravom se može nazvati „pionirom“ pisane riječi o neprofesionlnom filmu na cjelokupnoj teritoriji BiH. Iako na prvi pogled izgleda da se banjalujčki krug kino-amatera ovom knjigom „izolovao“ od ostatka BiH, to bi mogle biti samo opservacije ciničnih ljudi i njihovih pogleda na riječ „podjela“, no generaciji za sto godina može pružiti drugčiju sliku, da o tom nekom prošlom vremenu bude isčitavana kao najdragocjeniji primjerak „testament knjige“ kino-amaterizma nastalog u nekoj davnoj BiH.

U tome sve čestitke Goranu Baraću za trud, znanje i energiju što je sve skupa ugradio u ovu knjigu. Najvidljivije znanje Barać je pokazao u nastojanju da pojam „amaterski film“ (što nakaradno zvuči ako ne mislimo na „obiteljske snimke“) transkribuje i kroz ostale oblike njegovog naziva (neprofesionalni, alternativni, neovisni itd) kako bi ga oslobodio od mnogih protivnika koji su ga smatrali samo diletantskim ostvarenjem. Iako se film kino-amatera u suštini tumačio kao snimak koji dokumentuje samo „nešto“ interesantno za objektiv kamere formata uske vrpce, te samim tim nema nikakav dublji značaj, ipak Barać navodi da je i kao takav ostavio iza sebe snimke koje u svjetskim razmjerama imaju značenja veća od dokumenta (posljedice katastrofalnog zemljotresa koji je 1972. godine pogodio Nikaragvu; snažan vjetar ruši viseći most 1940. godine u državi Vašington; 1967. godine u Kaliforniji je zabilježena pojava neobičnog bića koga su nazvali „Veliko stopalo“; atentat na Dž. F. Keneedija 1963. godine u Dalasu itd, itd).

Potrebno je istaći i osmišljenu podjelu u „pet činova“ (Otamnjenje, Zamah, Uspon, Zenit, Zatamnjenje) u kojima autor bilježi razvoj i rast kino-amaterizma u Banjaluci od vremena nekadašnje Vrbaske banovine do današnje Republike Srpske, navodeći imena brojnih snimatelja koji su svojim kamerama uskog formata na celuloidnoj vrpci bilježili veoma značajne događaje upriličene na tlu „Krajiške ljepotice“. Većina ovih snimaka koji posjeduju „početnička“ znanja, kada je u pitanju smisao i kompozicija kadra, interesantna su i zbog namjere da objektiviziraju običaje, folklor i kulturu karakterističnu za to vrijeme življenja i rada. Međutim, najinteresantniji dijelovi knjige istaknuti su u poglavljima „Razvoj filmskih formata i tehnike za kino-amatere“ i „Geneza neprofesionalnog filma u bivšoj Jugoslaviji“, što može predstavljati poseban udžbenik povijesti neprofesionalnog filma u posljednjih nekoliko decenija bilježenja i trajanja njegovog razvoja.

Klica kino-amaterizma

Nikola Tanhofer

Što se tiče vremena u kojima se razvijala tehnika s kojom se kino-amater služio, za one ljubitelje koji bi željeli da o tom segmentu nešto više znaju, upravo im Barać pruža mogućnost da uvide s kakvim kamerama, filmskim vrpcama i projektorima su svoj rad započinjali pioniri kino-amaterizma, pa je neizostavno da se dođe i do dana kada kino-amaterizam „zamire“, a samim tim i tehnika koja mu je u tim trenucima bila na raspolaganju.

Klica kino-amaterizma na teriotoriji bivše Jugoslavije, kako navodi Barać u odlomku „Geneza neprofesionalnog filma u bivšoj Jugoslaviji“, primila se najprije na njenom zapadnom dijelu, a prvi poznati filmski neprofesionalac bio je Slovenac Karol Grosman koji 1905. godine kamerom-projektorom „Kino II“ formata 17.5 mm snima obiteljske filmove i reportaže, no daleko zanimljiviji stvaratelj biće najpoznatiji predratni slovenački slikar Božidar Jakac koji tijekom druge polovice 20-ih prošlog stoljeća 9.5 mm kamerom snima dokumentarne i putopisne filmove, a bit će zabilježeno da je i prvi snimo film u boji. Zagrepčanin Maksimilijan Paspa bio je ugledan i uticajan kino-amater u Kraljevini Jugoslaviji, a vodi se i kao rodonačelnik žanra „porodični film“.

Pored njega značajna je pojava i Oktavijana Miletića koji je bio sklon eksperimentu, celuloidnim igrokazima u kojima se osjeća uporaba skromnih filmskih izražajnih sredstava. Začetnici kino-amaterskog pokreta u Srbiji, piše Barać, bili su Rista Marjanović i Vladeta Lukić koji je nakon rata uplovio u profesionalne vode. U Beogradu je 1924. godine osnovan Klub filmofila, a njegov predsjednik bio je Boško Tokin, jedan od prvih teoretičara filma sa ovih prostora. Kino-amaterizam se razvijao i u Novom Sadu, a posljednji dio predratne Jugoslavije u kojem je registrirana bilo kakva aktivnost kino-amatera bio je u Makedoniji. Nažalost, navodi  Barać, nisu registrirana imena pionira kino-amaterizma u Crnoj Gori, a situacija nije bila ništa bolja kada je u pitanju i Bosna i Hercegovina. Ipak su banjalučki kinoamateri bili jedini reprezenti neprofesionalnog filmskog stvaralaštva u toj republici prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Lordan Zafranović

Poslijeratna Jugoslavija

Prvo udruženje kino-amatera na tlu Kraljevine Jugoslavije formirano je 1928. godine u Hrvatskoj, a naziv KK „Zagreb“ formirala je grupa ljubitelja filma na čelu s Maksimilijanom Paspom. Kasnije se formira KK „Romanija“, a članovi, između ostalih, bili su Krešo Golik, Nikola Tanhofer i pioniri kasnije zagrebačke animacije Valter i Robert Najgebauer. Uspon filmskog neprofesionalizma nakon 1945. godine počeo je osnivanjem mnogobrojnih kino-udruženja. Tako je već 1951. godine u glavnom gradu Jugoslavije osnovan Kino-klub „Beograd“, sljedeće godine počeo je s radom Kino-klub „Split“, a godinu kasnije obnovljen je rad Kino-kluba „Zagreb“. Dolaskom Ivana Martinca u KK „Split“ 1962. godine, on oko sebe okuplja mlade autore specifičnog sineastičkog izraza kao što su Lordan Zafranović, Ante Verzoti, Andrija Pivčević i drugi. Sa svojim ostvarenjem „Rondo“, Marinac najavljuje „agresivnost“ autora „undergraund poetike“ i stroge forme za kinio-amatersku scenu poslijeratne Jugoslavije. Centralna ličnost KK „Zagreb“ u kojem su bili Tomislav Gotovac, Vladimir Petek i Tomislav Kobia postaje Mihovil Pansini tadašnji student medicine, koji autorski zenit potvrđuje ostvarenjima „Sijesta“, „Dvorište“, „Scuza signorina“ i „Zahod“, u kojima se prepoznaju radovi „strukturalnog filma“ izvedeni eksperimentalnim postupcima.

Članovi KK „Beograd“ od samog početka rada zalagali su se za modernu i slobodnu kinematografiju. Perjanice ovoga kluba bili su dr. Marko Babac, Dušan Makavejev, Kokan Rakonjac, Živojin Pavlović i drugi. Najbrojati sve njihove filmove i uspjehe trebala bi polovica stranice. Osnivanjem KK „Novi Sad“ u prvi plan iskaču Želimir Žilnik, Ivan Rakidžić i Milivoje Unuković koji su se, po temama a i po formi, sa svojim filmovima veoma razlikovali.

Geneza poslijeratnog neprofesionalnog filma u BiH slabo je bilježena i u pisanoj formi sačuvana, iako je bilo riječi o bogatoj filmskoj produkciji u gradovima Banja Luka, Derventa, Zenica, Konjic, Bijeljina, Trebinje i drugima. Pošto će kasnije biti riječi o Banjaluci, osvrnimo se samo na djelatnost najpriznatijih sarajevskih kino-klubova: KK „Sarajevo“, AFKK „Sarajevo“ i FK „Riječ Mladih“. Sredinom sedme decenije prošlog stoljeća u prvonavedenom kino-klubu djelovali su Mirko Komosar, Nikola Stojanović, Amir Hadžidedić, Zlatko Lavanić, Ivica Matić i potpisnik ovog uratka, dok su Ensar Mekić, Malik Žoljić i Hasan Imbrahimpašić predstavlji autore iz AFKK „Sarajevo“.

Amaterski filmići

Dejan Kosanović

Najeksponiraniji član FK „Riječi madih“ bio je Ratko Orozović, a svoje amaterske filmiće snimali su i Duško Dimitrovski, Nedžad Begović, Milenko Prstojević, Midhad Ajanović (koji je prešao iz AFKK „Sarajevo“, radi boljih uslova za rad na animiranom filmu) i drugi. Osvrnimo se još ukratko na period (iako banjalučki kino-amateri zaslužuju daleko više prostora u ovoj analizi) kojeg asocira sam naziv ove knjige. U amaterskom kinematografskom djelatnošću  na širem području Banjaluke  tijekom 40-ih godina prošlog stoljeća nesumnjivo je bila vidljiva prisutnost Aleksandra Bojke, a cilj njegovih filmova bio je da na filmskoj vrpci sačuva izgled ovog grada i njegove okolice, a uglavnom su bilježeni etnografski motivi. Mnogi su još kinoamateri snimali slične filmove i njihov je broj zaista bio velik.

Zaslugu za očuvanje uspomena na amatersko kino-stvaralaštvo Bojke, pripada njegovom sinu Velimiru koji nastavlja očevim tragom, ali u potpuno drugčijem fokusu interesovanja. Velimirovi filmovi, tj. njegov „sineastički rukopis“ bili su eksperimentalne forme, nadrealnih tema („Trilogija Edgara Poa“). Pored Bojke djelovali su i drugi autori, ništa manje uspješniji od njega, a zajedničko okupljanje im je bilo u KK „Kozara 816“. Svoje posljednje ostvarenje, montažno-arhivski film In memoriam: Vlado Milošević Bojko je realizirao u proljeće 1990. godine, a povod je bio smrt ovog jugoslovenskog muzikologa, no bio je to ujedno i simbolički omaž čitavom pokretu zaljubljenika u sedmu umjetnost grada na Vrbasu. 

I pred sam kraj jedna „mala“ zamjerka ovoj fantastičnoj i iznad svega veoma korisnoj knjizi vidljiva u samom njenom naslovu „amaterski film“. Autor ovih redaka već odavno „ispravlja“ krive navode koji se najčešće bilježe baš kod pisanja o filmu kino-amatera, tvrdeći da pojam „amaterski film“ treba pisati kao „film kino-amatera“, jer samo u takvom obliku značenja njegovo tumačenje ima smisla. Amaterskim filmom nazivali su se snimci „obiteljskog filma“, međutim, od trenutka kada je kamerom uskog formata autor počeo „da misli“, stvoren je zadivljujući šareni leptir mnogo slikovitiji od larve (obiteljski film) iz koje se razvio. Ova metafora najidealnije oslikava pojam „film kino-amatera“.

Naspomenimo još da je sličan istraživački metod, kada je u pitanju povijest bh. kinematografije, učinio beogradski prof. Dejan Kosanović („Kinematografija u Bosni i Hercegovini: 1897-1945, Kino savez BiH, 2003), no za razliku od njega, Barać se u svojim istraživanjima opredjelio samo za neprofesionalni film, konkretno njegov najveći period nastao na području Vrbaske banovine (današnja Republika Srpska) od 1937. godine (prve snimke je zabilježio Karlo Deri, vlasnik fotografske radnje „Foto Universal“), pa do 2020. godine (posljednji film Virus, proizveden u Filmskom klubu „Osmica“, autora Gorana Baraća).