Piše: Lejla Panjeta
Ako pristupimo umjetnosti kao poruci sa skrivenim značenjem, film kao nosilac poruka može „iskočiti“ na vašem pretraživaču kao sredstvo putem koga se prenose opasne manipulirajuće ideje i zamislli. Drugim riječima, film nije imun na teorije zavjere. Na primjer, zagovornici teorije zavjere, Islamiway, po kojoj jevreji tj. masoni kontrolišu svijet i jedini im je cilj uništiti islam, smatraju da su filmovi i pop muzika neki od sredstava gdje ova „mračna“ organizacija krije svoje simbole i poruke. Tako se slušajući pjesme Like a Prayer (Madonna), Sympathy for the Devil (Rolling Stones) ili Stairway to Heaven (Led Zeppelin) naopako na gramofonu mogu čuti molitve sotoni i na taj način se vrši „ispiranje mozga“ koje provodi sam đavo. Anarhija u seriji Simpsons gdje se neznanje hvali kao cool i trendy, te pjesma Hotel California, u kojoj su opisani sotonistički rituali, kao i skrivanje simbola svevidećeg oka i piramide u filmovima The Man Who Would Be King, Independance Day ili Immortel – AD Vitam predstavljaju načine na koje se može manipulisati ljudskom sviješću. S druge strane, profit kao cilj manipulacije o kojoj je ovdje riječ, možda može zaista i biti sam đavo, koji djeluje preko Svevidećeg TV-a?!
Navedeni primjeri pokazuju da umjetnost često služi za različito nametanje poruka, međutim one su mnogo jednostavnije od đavoljih vradžbina. Simboli koje američki filmovi prenose sastoje se u stvaranju mita o slobodnom, demokratskom i potrošačkom društvu, a preko scena koje odražavaju sretnu porodicu, sa spiskom namirnica, koja ulazi u automobil ispred svoje kuće u predgrađu, dok psić maše repićem u dvorištu. Ova slika krije simbole, koji su interpolirani u urbani mit o vrijednostima društva koje se cijene. Nigdje u ovoj slici ne stoji ogromni kredit koji glavni likovi mukotrpno otplaćuju radom, da bi uživali u idiličnoj slici predgrađa.
Nestvarnost stvarnosti
Film takođe može svojim porukama edukovati i o dobrim i lijepim stvarima. „It's never late to do the right thing“ je replika iz filma What Women Want, i njegova idejna platforma. Svi se mogu poboljšati i „podobriti“ poruka je ove urnebesne komedije u kojoj Mel Gibson od grubijana i ženskaroša, postaje suosjećajni zaljubljeni muškarac. No, i ovaj princip „poruke sa skrivenim značenjem“ jeste samo još jedan model po kome film doprinosi lijepom i dobrom u svijetu ili nudi bijeg iz okrutne stvarnosti. U ovom slučaju, prikazivanja pozitivnih odluka junaka ili poštenih razrješenja problema, doprinos filma jeste u tome što pokazuje da bi ljudi trebali biti dobri i pošteni. Na kraju, umjetnost jeste kopija stvarnosti. Ali i stvarnost po sebi. Kroz filmsku traku realnost postaje realnija u fikciji kojom stvara svoj mitološki smisao. Isabell Allende opisuje film veoma jednostavno: „Kamera je jednostavan aparat, i najveći se nevježa može njime služiti; izazov se sastoji u tome da se pomoću njega stvori onaj spoj istine i ljepote koji se naziva umjetnošću...“ Ta umjetnost je u isto vrijeme i zabava koja oslikava stvarnost, a po sebi je fikcija. Gdje je granica između fikcije i stvarnosti?
Na principu fabrikovane stvarnosti najviše počiva film. Naime, fenomen ljudske percepcije, tzv. phi fenomen, koji omogućava da se percipiraju dva objekta u kratkom vremenskom slijedu kao neprekidni pokret, jeste iluzija na kojoj se grade pokretne slike. Više od 85 posto percepcije čovjek prima preko čula vida. Mozak vizuelne inpute prerađuje, a slike dobijaju različite konotacije. Percepcija je svjesno opažanje, ali i primanje utisaka koje naš mozak prerađuje tokom stavranja pojmova i emotivnih stanja. Ovoj fabrikovanoj stvarnosti doprinose sadržaji filmova u velikoj mjeri.
Hypodermic Needle Effect
Ljudsko oko vidi tri filmske sličice u pokretu u jednoj desetini sekunde, koje se neuronima prenose u mozak gdje se slike percipiraju kao neprekidan pokret. Ljudsko oko u sekundi percipira 24/25 slika, te ukoliko se ubaci još jedna, oko je ne vidi, ali je mozak registruje kao nadražaj. Ovaj metod (hypodermic needle effect – potkožni efekt igle) koristio je između ostalih i Sam Packinpah, koji je u akcione scene ubacivao dodatnu sličicu krvi. Sedamdesetih godina Coca Colina kampanja na MTV-u i u bioskopima bazirala se na ubacivanju dodatne sličice u spotove, nakon čijeg gledanja bi se osjetila neodoljiva želja za čašom ovog pića. Ovaj metod slikovito je prikazan u filmu Fight Club, gdje se u filmsku traku crtanog filma ubacuje porno-sličica i prikazuje djeci u kinu. Ovakvo nasilno provociranje čovjekovih čula može izazvati napade ili poremećaje vida kao i manifestacije fizičkih reakcija u organizmu, pa je ova metoda kontrole uma zabranjena zakonom. U Japanu je oko 700 djece iskusilo napade epilepsije ili manifestaciju simptoma povraćanja, mučnine, poremećaja vida, grčeva, nakon gledanja crtanog filma u kojem je postojao kadar sa strobovskom eksplozijom iza glavnog lika. Strobovsko osvjetljenje u intervalima većim nego je uobičajeno i dozvoljeno može izazvati epileptične napade.
Iz navedenih eksperimenata postavlja se pitanje koliko je terorija zavjere suvišna, ako smo u fabrikovanju stvarnosti sami sebi zavjerenici. Čemu se može vjerovati? Skloni smo vlasti i državu, te njihove predstavnike uzimati zdravo za gotovo, te kada se javnosti prezentiraju neistine, korupcija ili bilo kakve malverzacije, optužujemo državnike jer njihovi podanici vole gledati na vrhušku kao na sveznajuće oko: nepogrešivo, istinito i oličenje dobra. Fenomen pokretnih slika – filma – upravo pokazuje koliko stvarnost može biti nestvarna, prevrtljiva i lažna. Film, po svojoj suštini, jeste laž – izrezana stvarnost - smontirana realnost u koju svi polažemo povjerenje da je istinita i realna. Magija pokretnih slika dokazuje koliko je tanana veza između perecepcije i percipiranog. „Nije magija. To je ono što zovemo optika. Različite slike u okretanju postaju jedna. To je istina, ali istina nije uvijek onakva kako izgleda!“, kaže Ichabod Crane u filmu Sleepy Hollow.
Ova replika u navedenom filmu smještena je u radnju krajem 18. vijeka, a izgovara je kvazi-naučnik, u to doba šarlatan, koji se bavi magijom onoga što će kasnije postati nauka. Iz pokušaja manipulacije optičkim varkama i eksperimenata ovih šarlatana na prvim vašarskim atrakcijama začet je film u 19. vijeku. On je izrastao iz mađioničarskih trikova – zabave i prerastao je u industriju zabave. Film nije ništa drugo nego nadomjestak za magiju zabave za mase, ono što su bile i gladijatorske igre i tragedije. „Mi smo zabavljači. Mi radimo za samo jednog poslodavca. A to je publika. Mi im dajemo ono što hoće. Mi artikulušemo njihove kolektivne snove.“ – replika je mađioničara – prevaranta iz filma Invincible.
