Smrt gdina Lazarescua: Postsocijalistički apsurdni ep

Film Title: DEATH OF MR LAZARESCUPiše: Segor Hadžagić

Jedne sumorne bukureštanske noći, gospodinu Lazarescuu pozli. Muči ga glavobolja. Povraća. Osjeća da ovo nisu uobičajene posljedice redovnog opijanja i čira na stomaku koje ga već godinama muči. Poziva hitnu pomoć i nastaje dugo i apsurdno „pregovaranje“ da ga ipak posjete, jer nije u pitanju koja čašica više, kako oni smatraju. Potom, posjećuje svoje komšije koji nakon još apsurdnijeg razgovora ipak uviđaju da je situacija ozbiljna. Konačno stiže i Miora iz hitne pomoći i nastaje starčevo „dugo putovanje u noć“- seljakanje iz jedne bolnice koje će otkriti ravnodušnost i aroganciju doktora koji ne žele pomoći još jednom u nizu „takvih ljudi“,  onih što su sopstvenim greškama narušili vlastito zdravlje.

reditelj: Cristi Puiu; uloge: Ion Fiscuteanu, Luminta Gheorghiu, Gabriel Spahiu, Doru Ana; 2005.

IMDb rejting: 7.9/10

Rotten Tomatoes rejting: 93%

Na prvu loptu, Smrt gospodina Lazarescua  nudi isuviše dosadnu i uobičajenu priču svakog usamljenog penzionera, da bi proizvelo kvalitetniju filmsku supstancu, ali Puiu i, vjerovatno, najznačajnije scenarističko ime Rumunskog novog vala, Razvan Radulescu uspijevaju obične situacije nadograditi beskrajno duhovitim dijalozima i izdići jednu nedramatičnu priču na nivo postsocijalističkog apsurdnog epa o ravnodušnosti ali i  prigušenim iskrama humanosti tranzicijske Rumunije.

Dokumentaristički stil Puiua ulazi u srce savremene Rumunije sa snažnim kontrastom između arogantne omladine oličene u liku doktora i „bivših ljudi“ iz totalitarističkog sistema koji nisu zapamtili sretna vremena. Za ljekare, Lazarescu je samo alkoholičarska ruina („Jesam li ti ja dao bocu u ruke? A svinjo“, upitaće jedan ljekar ili „Njegova jetra je velika kao zgrada parlamenta“, duhovito će prokomentarisati drugi), ali Puiu izbjegava jeftinu socijalnu i političku kritiku brutalnog sistema. Ono što ga prije svega zanima jesu crnohumorni i tragikomični odnosi među ljudima koji gotovo da ne pričaju istim jezikom. Svaka scena sa dugim kadrovima i besciljnim dijalozima predstavlja malu pozorišnu  etidu gdje i najmanji detalj brižljivo razrađen. Agonija Lazarescua traje dva i po sata, i teško da će neko dostići ono što je uspio Puiu: da gledamo lagano psihičko i fizičko propadanje  našeg – tipičnog – komšije – prekoputa, a da nam se gorki osmijeh čitavo vrijeme ne skida sa lica.

Prethodna
Our Idiot Brother: Film za dobro raspoloženje
Sljedeća
Non-Stop: Do određene mjere uspio triler