Piše: Lejla Panjeta

Kad su se Osmanlije povlačile sa Balkana, rekli su: “Vratit ćemo se, u serijama!“

S obzirom na tehnološki napredak u HD filmskoj inudstriji, televizijske serije danas više liče pravim filmovima i to ne samo u kvaliteti slike, već i režiji i filmskoj fotografiji. Zbog mogućnosti rada sa opremom koja je uveliko jeftinija i profitabilnija,  serije se rade brže, na više lokacija, uključujući i akcione scene, mnogo eksterijera, čime se stvaraju uslovi za skoro filmski kvalitet autorskog djela. Proizvodnja serija u Turskoj je kao fabrička industrija, u kojoj se sedmično proizvede preko dva sata materijala, koji se emituje jednom sedmično. Kod nas i u drugim državama regiona, a nerijetko i u arapskom svijetu i drugdje, jedna epizoda turske serije dijeli se na nekoliko epizoda (dvije do tri) koji se obično emituju radnim danima. Usporedbe radi, film u trajanju od dva sata snima se do tri mjeseca, a pripreme i postprodukcija traju najmanje šest mjeseci. Ova industrija se razvila do krajnjih granica, pa je pitanje koliko dugo će se održavati kvalitet u odnosu na kvantitet i profitabilnost koje su joj primarne, s obzirom da u Turskoj industriji serijala rejting, odnosno mišljenje publike, odredjuje trajanje serijala, a sve češće svojim komentarima putem socijalnih mreža publika utiče na tok radnje, izbacivanje pojedinih glumaca, uvođenje nekih drugih,  pa se sve to odražava i na trajanje produkcije.

Od 2010. godine male ekrene TV stanica širom Balkana preplavile su turske serije u prime time emitovanju (vrijeme najveće gledanosti TV programa). Jedna od prvih bila je Hiljadu i jedna noć emitovana na TV Novoj. Uslijedile su Kad lišće pada, Kako vrijeme prolazi, Dolina vukova, Karadayi, Kuzey Guney, Asi, Ezel, Zabranjena ljubav, Izgubljena čast, Dila, Da sam oblak, Sila, Sulejman Veličanstveni... One se emituju na privatnim, lokalnim i državnim TV stanicama područja bivše Jugoslavije. Zašto su ove serije zamijenile ljubavne malodrame telenovela iz Južne Amerike? Kao nekada kursevi španskog, počele su da niču škole turskog jezika. Turistički aranžmani se prodaju pod naslovima: „Paket Sulejman i Hurem“, a ozbiljne „akademske“ rasprave se vode po pitanju historijske tačnosti lika i djela Sulejmana Veličanstvenog.

Turske serije autorski i umjetnički koncept dramske serije pomiriju sa zahtjevima serijske industrije na izuzetno kvalitetan način. Tako su  serije postale profitabilna industrija koja se temelji na postulatima filmske i dramske umjetnosti, ali prije svega na ekonomskoj potražnji i prodaji u industriji zabave. Sa kvalitetom finalnog proizvoda, raste i cijena proizvodnje. Prije par godina jedan sat emitovanja koštao je oko 700$, dok se danas za turske serije plaća po 40.000$ po satu proizvodnje. Ogromni profit serija govori o njihovoj popularnosti, tj. gledanosti u Turskoj kao i u zemljama u koje se ovaj kulturološki proizvod plasira. No, kao i u svakoj profitabilnoj industriji, za izvoz je potreban kvalitetan proizvod.

U Južnoj Americi, kolijevci telenovele, u protekloj godini raste potražnja za turskim serijema. Telenovela, kao proizvod namijenjen publici od preko 40 godina, sa romantičnim zapletima se u Meksiku, Argentini i Brazilu pretvorio u trilere koji obrađuju teme prodaje organa i narkokartela. Publika se želi odmoriti uz porodičnu atmosferu, dramske priče o likovima iz svakodnevnog života, čiji problemi nošenja sa životnim teškoćama sliče herojskim djelima koje poduzimamo svakodnevno kako bi preživjeli u okrutnom svijetu koji nas okružuje. Ovdje leži ključ trenutnog uspjeha turskih serija na globanom planu.

Žanrovska karakteristika turskih serija ne mora nužno biti happyending. Ponekad čak i poptuno suprotno, serije završavaju tragičano, za razliku od telenovela. Determinirajući faktor koji turske serije odvaja od telenovela jeste životnost njihovih priča i način tehničke realizacije. Karakteri nisu zadati, već se razvijaju, baš kao u djelima klasične književnosti. Skoro tolstojevski likovi i šekspirijanski zapleti stavljeni su u kontekst svakodnevnice. Eskapizam koji nude ove romantične drame bez eksplicitnih scena seksualne prirode, ali zato sa ekstremnim nasiljem, sa kojim turske cenzorske institucije nemaju problema (ali će zato zamagliti čašu pića ili poljubac), sa detaljnim opisima gastronomskih i kulturoloških vrijednosti kada su u pitanju vjenčanja, rođenja i smrti, neobično je, orijentalno egzotično, te stoga primamljivo kao promjena za razbrigu na TV ekranima. Pored toga, mnoge turske serije adaptacije su klasičnih dramskih djela ili književnih klasika Turske i evropskog literarnog korpusa.

No, kakav je njihov utjecaj na društvo?

Prikazujući jednu kulturu o kojoj druga ima unaprijed razrađene stereotipne konotacije, telenovele i serije mogu biti jedan od načina borbe protiv kulturoloških stereotipa. Sa jedne strane šireći razumijevanje među kulturama, serije sa svojim društvenim mrežama, interakcijom na forumima i blogovima postaju kultura za sebe. Na taj način doprinose boljem razumijevanju drugog i drugačijeg, te stvaraju međukulturalne interakcije okupljene oko istih društvenih vrijednosti, bez razlika u boji, rasi, religiji ili jeziku. Međutim, utjecaj fikcije na realnost proširio se u tolikoj mjeri da se o serijama vode rasprave u parlamentima, izbijaju otvoreni sukobi ili se u stvarni život kopiraju narativni modeli serija, te se individua ili grupa poistovjećuje sa fiktivnim likovima. Utjecaj sa tragičnim posljedicama, koji je zasigurno jači od kulturološko-religijskih polemika, vidljiv je u slučaju ubistva pet ljudi u Jemenu inspiriranog turskom serijom Dolina vukova. U Jemenu je jedan čovjek ubio petero ljudi imitirajući ubistva iz ove serije. Tridesetjednogodišnji Muhamed Azab, prije pogubljenja je priznao svoje zločine rekavši da je bio inspiriran Dolinom vukova. Ista serija izazvala je i jednu političku raspravu izmedju Izraela i Turske. Diplomatska kriza Jerusalema i Ankare podgrijana je zavaljujući scenama u kojima su Palestinke silovane u izraelskim zatvorima.

Prema pisanjima novinskog portala iz Ujedinjenih arapskih emirata jasno se vidi veza između broja razvoda u ovoj zemlji nakon emitoavanja serije Gumuš, za šta aktuelne vlasti krive adiktivnu prirodu serijala porijeklom iz Turske. U Grčkoj je vlast otvoreno pozivala na bojkot Turskih serija.  U Beogradu je pokret Naši organizirao proteste kojima je pokušavao bojkotovati seriju Sulejman Veličanstveni, uz tvrdnje da realno ne prikazuje opsadu Beograda. No, niti jedna od javnih kritika nije utjecala na popularnost ove fiktivne historije. Prećutni je dogovor između publike fiktivnog sadržaja i njenih tvoraca da vjeruju u izvođački mimesis koji je čista izmišljotina. Te da su toga svjesni. (Za razliku od ideološko-političkih grupacija kojima popularnost i utjecaj koji serije imaju na svoju publiku smeta.)

Očito je da se zbog visoke gledanosti turske serije nalaze na prekretnici svoje industrijske ekspanzije. Previše su utjecajne da bi ih centri moći pustili na (umjetničku) slobodu. Da li će turske serije danas uspjeti zadržati kvalitet svojih naracija i vizuelno-dramski kontinuitet režije, glume i produkcije, ili će pod ideološkim pritiscima, te željom za što većim profitom i rejtinzima, žrtvovati ono što im je omogućilo globalnu ekspanziju i uspjeh: dramsku priču tragedije svakodnevnog čovjeka?

Objavljeno u Urban magazinu

Lejla Panjeta je vanredni profesor iz oblasti filmskih studija, vizuelnih komunikacija i ideologije na Fakultetu umjetnosti i društvenih nauka Internacionalnog univerziteta u Sarajevu. Diplomirala je multimedijalnu režiju i žurnalistiku, magistrirala komunikologiju i doktorirala filmsku propagandu iz oblasti komunikacijskih nauka.