Piše: Tomislav Hrastovčak

New York, New York.... Ima li grada koji je više poslužio kao inspiracija američkim filmašima (ali i onim neameričkim; sjetite se izvrsne Rosemaryne bebe Romana Polanskog)? Ima li redatelja koji je više od Martina Scorsesea uzimao New York za poprište radnje svojih filmova (Woody Allen je ionako tu izvan konkurencije)? Scorsesejeva remek-djela Ulice zla, Taksist, Razjareni bik, Dobri momci, Doba nevinosti i Bande New Yorka pričaju o Velikoj jabuci kroz različita vremenska razdoblja i preko različitih protagonista, a jednu krajnje bizarnu njujoršku priču kazuje nam i njegova Idiotska noć (After Hours, 1985). Glavni junak Idiotske noći je Paul Hackett (odlični Griffin Dune), mladi yuppiejevski programer u velikoj tvrtci. Nakon još jednog dosadnog radnog dana odlazi u kafić smješten u blizini njegovog stana na Upper East Sideu, gdje susreće zgodnu djevojku Marcy (Rosanna Arquette). Paul i Marcy tijekom razgovora otkrivaju da imaju nekoliko zajedničkih interesa te razmjenjuju telefonske brojeve. Nakon povratka kući, Paul odlučuje odmah nazvati svoju novu poznanicu koja ga pritom poziva u stan u zloglasnom kvartu SoHou gdje ona trenutno odsjeda sa svojom prijateljicom Kiki. Paul ubrzo uskače u taksi i počinje noćna mora.

Taksist (Larry Block) baš i ne mari za sigurnost i komfor svojih mušterija, pa glavni junak tijekom sumanute vožnje kroz prozor automobila gubi svojih 20 dolara, jedini novac koji ima kod sebe. Nakon što se riješio ludog taksista, pronalazi Kikin stan. Ali, Kiki (vrlo seksipilna Linda Fiorentino) je sve samo ne obično žensko stvorenje s obzirom da dane provodi obučena samo u grudnjak i kožnu minicu radeći bizarne skulpture. Ubrzo se pojavljuje Marcy za koju se naposlijetku ispostavi da je neuravnotežena i neugodna osoba koja vječito brblja o nepovezanim stvarima i povremeno dobiva napadaje histerije. Paul ubrzo napušta njih dvije, ali nevolje nisu gotove za tu noć.

Nemajući novaca za povratak u stan, pokušava pronaći neku dobru dušu koja bi mu bila od pomoći. U svojim bezuspješnim nastojanjima da se vrati kući, u maniri Zone sumraka, neprestano upada u bizarne situacije i nailazi na čudne ljude poput ekscentrične konobarice Julie (Teri Garr), poremećene prodavačice sladoleda Gail (Catherine O'Harra), mazohističnog Kikinog prijatelja Horsta (Will Patton), noćnih pljačkaša Pepea (Tommy Chong) i Neila (Cheech Marin), muške prostitutke Marka (Robert Plunkett) i nesretno usamljene June (Verna Bloom). Na kraju, čudnim spletom okolnosti, Paul biva zarobljen u jednoj od Kikinih skulptura i ujutro ostavljen pred svojim radnim mjestom. Nakon što se uspijeva osloboditi, u simboličnoj sekvenci, vraća se u ured gdje započinje još jedan isprazni radni dan.

Uz neshvaćenog Kralja komedije, Idiotska noć je vjerojatno Scorseseov najneobičniji film u karijeri, tim više što se ovdje ne bavi svojim uobičajenim, gangstersko-mafijaškim temama (premda mafijaša ima u filmu) niti radi izlet u kostimirane drame. A ni Roberta De Nira nema nigdje na vidiku. Ipak, redatelj daje zanimljiv komentar na život u New Yorku, prožimajući priču crnohumornim tonovima i pomalo nadrealnim ugođajem. Mnogi pritom smatraju da se svakodnevni njujorški život ne razlikuje previše od pomaknutog prikaza na filmu, što sigurno govori puno o samom gradu.

Scorsese je snimio ldiotsku noć dijelom iz frustracije zbog ogromnih problema koje je imao sa ondašnjom produkcijom svog projekta iz snova, Posljednjeg Kristovog iskušenja, a to se vidi i u osnovnoj ideji priče o čovjeku koji nikako da stigne na svoj cilj. Publika baš i nije imala preveliko razumijevanje za redateljev izlet u crnu komediju (niti za nešto kasnije Posljednje Kristovo iskušenje), ali kritika je bila poprilično oduševljena njegovim nekonvencionalnim djelcem (premda ga je slavna Pauline Kael okarakterizirala tek kao stilsku vježbu), pa ne čude nominacije za BAFTA-u, Zlatni globus, Cesar i Independent Spirit Award, a u Cannesu je Scorcese dobio nagradu za najboljeg redatelja.

Eventualni problem kod publike je bio u samom portretiranju glavnog lika za kojeg je teško gajiti velike simpatije s obzirom da se radi o pomalo sebičnom i frustriranom poslovnjaku koji se nesvjesno poigrava sa tuđim osjećajima. Ali, Paul Hackett je zapravo običan čovjek sa svim svojim manama i vrlinama koji se nađe usred neobične situacije i koji će poduzeti sve da se vrati u sigurnost svoga doma. Također, stilski postupci u filmu stvaraju neugodnu tenziju i kafkijansku atmosferu beznađa i nesigurnosti što vjerojatno nije baš najbolje leglo publici odgajanoj na E.T.-ju i Indiani Jonesu. Zanimljivo je da se u prvotnoj verziji filma Paul ne uspijeva izvući iz skulpture, ali na testnim projekcijama se gledateljima nije sviđao takav kraj pa je promijenjen. Ipak, završnica u kojoj se glavni junak vraća od kuda je i krenuo, samo jače naglašava monotoniju njegovog života te činjenicu da je noć puna uzbuđenja i opasnosti možda bila najbolja stvar koja mu se dogodila.

Film se sa svojom temeljnom pričom o "potrazi za dalekim domom" može promatrati i kao svojevrsna mračna verzija Čarobnjaka iz Oza smještena u urbano okruženje (u jednoj sceni Marcy čak priča o jednom svom ljubavniku koji je toliko bio opsjednut Čarobnjakom da ju je u krevetu nazivao Dorothy!), a mnogi ga također smatraju alegorijom na isprazne osamdesete u kojima je vladala opsjednutost brzom zaradom i društvenim ugledom. Kako bilo da bilo, ldiotska noć je još jedan biser u Scorsesejevom bogatom opusu, pun odličnih dijaloga, upečatljive atmosfere i redateljskih bravura, te dokaz da pravi redatelji mogu bez problema balansirati među različitim žanrovima. Šteta je da pritom mali eksperimenti velikih filmaša često završe u nezasluženom zaboravu.