Piše: Tomislav Hrastovčak

Godine 1992. redatelj Paul Verhoeven napravio je pravu malu revoluciju u Hollywoodu svojim erotskim trilerom Sirove strasti. Film se preko noći pretvorio u ogromnu medijsku senzaciju, a kako i ne bi kad se radilo o visokobudžetnoj produkciji punoj golotinje i vrlo izravnih prikaza seksa, što baš i nije česta pojava u mainstream kinematografiji. Rizičan projekt se na kraju pokazao vrlo isplativim, postavši tako jedan od najgledanijih filmova godine, a, zahvaljujući njemu, dotad slabo poznata glumica Sharon Stone, postala je jedan od najvećih seks simbola desetljeća. Ubrzo su kina bila preplavljena velikim brojem (doduše, inferiornih) uradaka s predznakom erotskog trilera u kojima su glavnu riječ imale fatalne žene koje koriste seks kao oružje, i nekako se činilo da je Hollywood konačno postao malo liberalniji. Naravno, u takvom okruženju bilo bi vrlo čudno da Verhoeven nije pokušao još jednom okušati sreću, i možda pomaknuti još koju granicu.

Tako se ponovno udružio sa scenaristom Strasti, Joeom Eszterhasom, i nastao je Showgirls (1995), vjerojatno najomraženiji, najosuđivaniji i najkritiziraniji film devedesetih. A o čemu se zapravo radi u jednom takvom, na nož dočekanom, filmu? Pa, ne bi se moglo reći da je riječ o bogzna kako sadržajnom djelu. Nomi Malone (Ellzabeth Berkley) je djevojka sumnjive prošlosti koja dolazi u Las Vegas sa željom da postane vrhunska plesačica, ali spletom okolnosti zaposli se kao striptizeta i prostitutka u nekom noćnom klubu. Ipak, ubrzo joj se pruža prilika da postane plesačica u topless showu u elitnom klubu Stardust. Na svom putu prema "slavi", Nomi susreće iskusnu plesačicu Crystal Connors (Gina Gershon) i njenog ljubavnika Zacka (Kyle MacLachlan), od kojih će naučiti kako uspjeti u "showgirls" polusvijetu ispunjenom seksom, nasiljem, mržnjom i prijevarama...

Scenarij filma kružio je godinama Hollywoodom, ali nitko se nije usudio ekranizirati priču koja ne bi nikako prošla cenzorske komislje, te bi zasigurno dobila zloglasni predikat NC-17. Nakon uspjeha Sirovih strasti, Verhoeven i Eszterhas su se ohrabrili te su, bez kompromisa, snimili film strogo zabranjen za mlađe od 17 godina, pun golotinje i erotskih prizora (posebno se pamti danas već antologijska scena lap-dancinga, ali i nasilnih scena, poput sekvence silovanja Nomine prijateljice). Potraga za glumicama koje će utjeloviti glavne likove Nomi i Crystal bila je vrlo duga, a glumačka kombinacija koju su filmotvorci najviše priželjkivali bila je Drew Barrymore i Madonna. Na audicijama su se još izredale Sharon Stone, Charlize Theron i Jenny McCarthy, da bi na kraju uloge dobile tada relativno nepoznata Berkleyeva (koja je ranije glumila u popularnom teen-sitcomu Saved by the Bell) i Gershonova (dotad vjerojatno najpoznatija po Crvenom usijanju Waltera Hilla i pojavljivanju u Altmanovom Igraču).

I dok bivšoj teen-zvjezdici očito nije smetalo snimanje golišavih scena (negdje jednu šestinu od ukupnog trajanja filma provodi potpuno naga), Gina Gershon je pak odbila snimiti prizor u kojem bi citirala famozni leg crossing iz Sirovih strasti. Praćen ogromnom medijskom propagandom, Showgirls je dospio u kina i vrlo brzo potonuo na blagajnama. Kritičari su film proglašavali ljigavim, prljavim i besmislenim, a publika ga je, blago rečeno, ignorirala. Na kraju je film "trijumfirao" na dodjeli zloglasnih Zlatnih malina, osvojivši tada rekordnih seadm "nagrada", od također rekordnih 13 nominacija! Verhoeven, sa očito zdravim smislom za humor, osobno se pojavio na dodjeli Malina te preuzeo nagrade za najgori film i najgoreg redatelja.

U čemu je zapravo bio problem Verhoevenovog (ne)djela? Po mnogima, u lošoj glumi (tu pogotovo vodi Berkleyeva), antipatičnim i doslovno glupim likovima, očajnim dijalozima, bezveznoj ideji i neukusnom, eksplicitnom prikazu seksa i nasilja. Naravno, sve su to sastavnice kakvog punokrvnog trash filma, a Showgirls to upravo i jeste jedan pravi, eksploatacijski, trash film, doduše poprilično skup i zanatski režiran (Verhoeven barem nikad ne zakazuje na tom području), ali ipak trash. Očito je to razočaralo mnoge koji su možda očekivall kakvu ozbiljnu studiju o seksu i showbizu, neo-noir trileru u stilu Sirovih strasti ili možda Posljednjeg zavođenja Johna Dahla.

Nakon ogromnog fijaska, producenti iz MGM-a su pokušali spasiti što se spasiti dade, te su tako organizirali redistribuciju filma u nekoliko kina u Los Angelesu, reklamirajući ga kao svojevrsni moderni camp klasik, naglašavajući u kampanji čak i dobivene Zlatne maline! Poduhvat, premda vrlo dovitljiv, ipak nije uspio. Propast filma u kinima zaustavio je sve planove za slične projekte u Hollywoodu, a posljedice toga osjećaju se još i danas, kada je erotika u visokobudžetnim produkcijama gotovo nepostojeća stvar.

Showgirls je na kraju ostavio traga na karijerama gotovo svih aktera filma. Verhoeven se okrenuo svojoj ranijoj ljubavi - SF-u, snimivši sjajne Svemirske vojnike (1997) i solidnog Čovjeka bez tijela (2000), ali to su jedina dva filma koje je režirao u zadnjih osam godina, s time da im je veći box-office uspjeh izostao. Ezsterhas pak danas ima status jednog od najgoreg scenarista u povijesti Hollywooda. Berkleyeva se gotovo bespovratno izgubila, pojavljujući se tu i tamo u ponekoj sporednoj roli. Jedino se Gershonova može pohvaliti da je izvukla korist iz cijele stvari s obzirom da je kasnije glumila u nekoliko filmova kultnog potencijala (poput Face-Offa, Preko svake mjere ili Palmetta). Godina nakon premijere, Showgirls još uvijek ima neriješen status među filmoljupcima; dok ga jedni smatraju trash kultom i vrlo zabavnim djelcem, drugi još uvijek na njegov spomen odmahuju rukom.

Ipak, Verhoeven je u svojim najlošijim izdanjima još uvijek zanimljiviji od hrpe srednjostrujaških, politički korektnih redatelja koji haraju suvremenim Hollywoodom.  

Objavljeno u filmskom magazinu Hollywood