Piše: Mirza Skenderagić
Aždaja, 2016, trajanje: 12 min.
Režija, animacija, specijalni efekti, montaža: Ivan Ramadan
Produkcija: Prime Time
Producent: Adnan Ćuhara
Direktor fotografije: Erol Zubčević
Muzika: Damir Imamović
Glumci: Soraja Ćehić, Amar Zubčević
Dizajn zvuka: Sloven Anzulović
Kostimograf: Emina Hodžić Adilović
Koreograf: Arleta Ćehić
Animacija potiče od latinske riječi “animatio“ što znači oživljenje, davanje duše. Prvi “oživljeni film“ u BiH, kako hrvatski filmski teoretičar Hrvoje Turković prevodi “animirani film“, bio je reklama za “Podravku“ iz 1956. godine, a njegov autor je bio Zlatko Šešelj. Kao drugi bh. reditelj animiranog filma izdvojio se Vefik Hadžismajlović, čija su ostvarenja Nokturno i Izlog rađena uz pomoć lutkarske tehnike. Također, ovaj početni period historije bh. animacije obilježio je i Hajrudin Šiba Krvavac, s svojim filmom Miss Zelengrada koji poznaje samo mali broj poklonika njegovog lika i djela. Nakon izrazito sušnog perioda za bh. animaciju, u Akademskom klubu Sarajevo je svoje prve animirane filmove snimio Midhat Ajanović, jedini bh. doktor animacije, bez kojeg bi danas, postojanje animiranog filma u BiH bilo nezamislivo. Godine 1984. u Sarajevu se formira studio animiranog filma, a jedan od njegovih prvih polaznika bio je Nedžad Begović, čije je ostvarenje EKG (1985) bh. kinematografiji priskrbilo i prve festivalske nagrade.
Kao najprespektivniji autor novog vala bh. animacije jeste svakako Ivan Ramadan čija su ostvarenja prikazana na više od 70 festivala, osvojivši i 14 nagrada. Njegov debitanski film Tolerantia je kao prvi 3D animirani film produciran u BiH, osvojio Srce Sarajeva za najbolji kratki film na Sarajevo Film Festivalu 2008, a iste godine je bio nominovan za nagradu Evropske filmske akademije (EFA). Tolerantia je zapravo ostvarenje o netoleranciji, u kojoj dva Bosanca i Hercegovca iz ledenog doba poruše sve što su sagradili i u konačnici se poubijaju zbog različitih vjerskih uvjerenja. Međutim, ovo ostvarenje ironičnog naslova nije samo krtika bh. društva već predstavlja univerzalnu priču koja se može primijeniti na cijeli svijet, čiji se stanovnici nisu mnogo promijenili još od buđenja iz dubokog sna i ledenog doba.
Ivan Ramadan u ovome filmu postavlja temelje svoje autorske stilske preokupacije, izdvajajući historiju, tradiciju i kulturu BiH kao centralne narativne niti svojih ostvarenja. Također, Ramadan materijal iz bh. kulture crpi i kada je u pitanju forma njegovih ostvarenja, što potvrđuje i sevdalinka kao muzička podloga Tolerantije (Mostar Sevdah Reunion), te npr. naslov ostvarenja Kiyamet (2011) kao strana riječ (arapska. qiyāmä) čije se značenje (nevrijeme, nepogoda, mećava, smak svijeta...) ustalilo u bh. jeziku i postalo neodvojiv dio bh. kulture.
Spoj 3D vizuelnih efekata i bh. tradicije, Ramadan dovodi do savršenstva u svom ostvarenju Aždaja (2016), koje je “oživljeno“, nakon pet dugih produkcijskih godina iza kojih stoji agencija Prime Time. Inspiriran legendom o aždahi iz sela Umoljani kod Bjelašnice, koje je ime dobilo po tome što su njegovi mještani umolili Boga da skameni aždahu koja se oslobodila iz zemlje, te po reljefima sa stećaka nepoznatog autora na kojima su ucrtana dva isprepletena zmaja, Aždaja predstavlja kombinaciju animacije i igranih scena. Iako veoma inovativan i specifičan kada je riječ o bh. i regionalnoj kinematografiji, ovaj je postupak u nešto diskretnijem obliku moguće prepoznati u fantastično-avanturističkoj trilogiji Gospodar prstenova (The Lord of the Rings) Petera Jacksona, čiji utjecaj Ramadan otvoreno priznaje u jednom kadru posvete, kada se na vrhu planine ispred djevojke u bijelom koju igra Soraja Ćehić podigne kamena aždaha.
Osim bosanskohercegovačke legende kao neodvojivo stilsko sredstvo svog filmskog izražaja, Ramadan ponovo koristi sevdalinku (Damir Imamović), te uz elemente bh. folklora (glamočko gluho kolo), bajkovite i mistične lokacije i arhitekture autohtonih planinskih kuća (selo Umoljani) stvara magičan svijet u kojem se, poput zmajeva sa stećaka, isprepliću stvarno i mitološko, svjetlost i tama, vatra i kamen, dobro i zlo.
Aždaji, kao i prethodnim Ramadanovim ostvarenjima Čudotvorno mlijeko (2010) i Kiyamet (2011), nedostaju snažnija idejna i narativna nit Tolerantije (2008), koja će još jednom poslužiti kao dokaz važnosti kvalitetnog scenarističkog predloška (čak i za animirani film), čiji nedostatak ne mogu popuniti niti izuzetno dojmljivi vizualni efekti. Ipak, slika savršenstva koja se krije u kosmosu s kojim Ramadan i otvara ovu animiranu legendu, donosi ideju o dalekoj prošlosti, dinamičnoj i neizvjesnoj, ali cjelovitoj i idiličnoj, a čije su komade vjetrovi vremena rasuli po tamnom prostoru kojim bosanski čovjek luta vijekovima.
Ovo jeste film o nezaustavljivoj ljepoti vremena, njegovoj razarajućoj moći koja sve sklapa i rasklapa, baš onako kako to prezentuje Ramadanova animacija, od bosanskih drvenih kuća do nepreglednog univerzuma, od početka do vječnosti, od mita do stvarnosti, od aždahe do čovjeka. Suočiti se sa ljepotom ispred sebe, kako to učini djevojka u bijelom, koja opet simbolizira ljudskog anđela, može se jedino sa idejom pomirenja i sklada, a nikako pozivom na nasilje i uništenje. Jer, aždaha u Ramadonovom filmu metaforički predstavlja upravo čudovište vremena, prošlog, ali vječnog koje je nemoguće poraziti, i jedino sjedinjenjenje sa njegovom olujom može vratiti mir, slobodu i jedinstvo. Zemlje, čovjeka i života.
