Piše: Vesko Kadić

U produkciji Sutjeska filma 1964. godine redateljski dvojac Radenko Mišević i Milan Kečić realiziraju film Popodne. To je filmska priča, po svim elementima više prikladna cjelovečernjem igranom filmu, koja za temu ima grupu putujućih glumaca koji obilaze gradove, od vašara do vašara da bi svojom igrom ispunili nečije snove, nadanja i rješenja životnih problema. Naravno, najvjerniji dio publike čine djeca, pa su “putujući glumci“ svoj igrokaz prilagodili i mlađem uzrastu, s bogatom čipkom sjećanja na lijepo djetinjstvo. I glumci su “mali ljudi“ koji život provode u stalnoj kretnji, oni su vječita pratnja i sadržaj vašarskih cirkusa, s njima žive i umiru.

Ime Kino klub “Sarajevo“ kao proizvođača filmova spominje se i ranije nego što je već u našem uratku navedeno, polovinom šezdesetih kada doživljava pravi procvat. U katalogu za film Zov bronze (1964) navodi se da je riječ o rodu igrani, ali je u zagradi stavljena riječ “amaterski“. Iz današnjeg kuta peomatranja stiče se dojam da su profesionalci insistirali da se navede da je sam film realizovan u duhu amaterskog filma, te da nema neko šire značenje unutar bh. kinematografije. Ovo je čist čin licemjerstva, ako se zna da profesionalni redatelji nisu s naklonošću gledali proizvode kolega “amatera“. Film je režirao Ante Granić, snimio Srećko Veselinović, inače fotograf po zanimanju, a govori o čovjeku koji se sjeća ratne prošlosti, jer je rat u prvoborcu uvijek prisutan. U trenutku kada se nađe u blizini bronzanog spomenika i djevojčice koja bere cvijeće, u njegovoj glavi se redaju slike iz rata koje postaju razlog što su ga odveli u borbu. Poruka filma bila je da je djevojčica simbol budućnosti, i da njenoj generaciji ostaje život prepun cvijeća, umjesto livada po kojima su nekada padale bombe. 

Baš kao što je film Zov bronze imao za temu djetinjstvo i rat, i ovaj o kome će biti riječ bavi se o najradosnijem dobu čovjekova života. Tako u produkciji Sutjeska filma, a u režiji i pisca scenarija Vere Crvenčanin nastaje kratki igrani film Pahuljica (1966). Kamera je povjerena Mihajlu Murki, a glumci su bili Dobrica Stefanović i Aida Čikić. Film počinje s igrom djeteta u zimskom krajoliku, dok u jednom trenutku veselje djeteta prekidaju pucnji, koji malu junakinju filma uvode u situaciju daleko od ljepote i bezbrižnosti. U halucinantnom stanju djeteta sve poprima zastrašujuće, nerealne vidove. Nije bitno da li je to zaista smrti ili samo vizija rata, film govori o jednom narušenom djetinjstvu, pa makar ono bili dato kroz viziju dječjeg razmišljanja. Film Pahuljica je sjajna metafora o počecima nečijeg života, koji se već rano može dovesti u stanje sumnje za njegovu bolju budućnost, a prošlost prikazana u filmu je samo razlog za povećanje te sumnje.

Bh. redatelj dokumentarnih i cjelovečernjih igranih filmova Vlatko Filipović okušao se i u rodu kratkog igranog filma, snimivši Surove dijagonale (1967), u kome je bio koscenarist s Jovanom Lubardićem. Snimetelj je bio Miroljub Dikosavljević, a igrali su Luka Delić i dječak Jasenko Galijašević. Radnja je smještena u neko selo, vrijeme je ratno, doba kada je svačiji život u opasnosti, makar ne bili direktni sudionici u borbama. U filmu postoji jedna upečatljiva scena kada dječak, nakon što neprijateljski avion nadleti njegovo selo, u trenutku i straha i bijesa, hvata se za međunožje, a gnjevan pogled upućuje prema pilotu aviona. Riječ je o dječaku koji raste u surovim uslovima rata, mrtav čovjek je za njega svakodnevna pojava, tako da do svih životnih saznanja dječak dolazi direktno, bez ikakvog i ičijeg posredovanja. Pojava aviona-ubice u njemu izaziva revolt, nemoć da se odupre vremenu zla. Da li će u ovome dječaku, ako već odrasta u surovim uslovima rata, ikada pobijediti iskra dobra i pravde, koju svaki normalan čovjek ima u sebi – pitanje je koje postavlja ovaj Filipovićev film.

O kratkom igranom filmu U kuhinji (1969) ranije smo pisali kada smo se bavili filmovima tzv. alternativne kinematografije, pa je možda potrebno samo navesti, jer to prije nije spomenuto, da su u njemu igrali Hranislav Rašić, Ljiljana Šrempf, Suada Kapić i Velimir Stojanović, brat redatelja Nikole Stojanovića, inače i sam autor kratkometražih filmova. Mirko Komosar, u produkciji Sutjeska filma realizuje po sopstvenom scenariju kratki igrani film Moje ruke na tvojim bedrima (1969), a kameru je povjerio poznatom Splićaninu Anti Verzoti, koji potiče iz splitskog pravca alternativnog filma. Riječ je o čistoj igri dvoje zaljubljenih, jedne od vječnih tema ispričana u mnogim medijima, no Komosar to radi na jedan humoristički način, samim tim poigravajući se u portretiranju junake ove igre. Film obiluje gegovima, i u nekim trenucima ubrzanim snimcima, što još više podcrtava nijanse smiješnog, na samoj granici komičnosti.

Autor ove “Male povijesti bh. kratkometražnog filma“ bavio se i režijom, najprije kao amater, da bi, po nekom logičnom slijedu, režirao i kratke eksperimentalne filmove s kojima učestvuje na Festivalu kratkometražnog filma u Beogradu. U okviru djelovanja Kino kluba “Sarajevo“, Vesko Kadić realizira svoj prvjenac igrano-animirani film Obilježeni (1971), gdje je scenarist i crtač. Kombincija igranog i animiranog u filmu odvija se u slijedu radnje, koja se vrti oko čovjekova kompleksa veličine njegovog spolnog organa. Na jednoj strani postoji svijet u kome je glavni junak u položaju čovjeka kompleksaša, a na drugoj je njegov alter ego koji pokušava da taj kompleks prevaziđe. Penis je samo simbol neke druge pretjerane veličine čovječjeg tijela.

Velimir Stojanović, nakon niza uspješnih dokumentarnih filmova, relizuje u produkciji Sutjeska filma, po sopstvenom scenariju kratki igrani film Ambalaža, o kojem smo imali priliku da pišemo kada je bio u pitanju portret ovog autora.

Animirani i lutka film

Za pretpostaviti je da se bh. animirani i lutka film pojavio nakon vidljivog uspjeha “Zagrebačke škole crtanog filma“ u svijetu animacije, kao što je evidentno da su neki bh. animatori usavrševanje i saznanja dobijali prilikom odlaska u Zagreb, na tzv. kurseve animacje. Kao što se dešavalo i u ranim uracima bh. dokumentarista koji su se, u većini slučajeva, okušali i na reklamnom i propagandnom filmu, i bh. animacija svoj pohod započinje na tzv. naručenom filmu. Naslutilo se to već u filmu Mudra lija (1961), u proizvodnji OZEBIH-a, a glavni crtač, scenograf i redatelj bio je Zlatko Šešelj. Ovaj reklamni proizvod za čuvenu Podravku, smatra se i početkom animacije u BiH. Iste godine Vefik Hadžismajlović, vrsni dokumentarista, počinje se baviti zanimanjem koje za njega baš i nije strano, jer je studirao povijest umjetnosti, pa se barem razumio u neke oblasti koje se u animaciji povezuju s poznavanje tehnike slikarstva. Tako po njegovom scenariju, u režiji i animaciji Saše Dobrila nastaje film s lutkama Ne diži nos (1961), što je mala priča o uobraženosti (vlasnik „fiće“ podcjenjuje sporo kretanje magarca po cesti, a kad „fićo“ ostane u kvaru magarac je taj koji ga daljnim putem tegli). Za trik-kamerom bili su Rudi Belinger i Tomislav Ljevak, dok je scenografiju izveo Husko Balić.

U 1962. godini nastaju tri reklamna filma: Kućica u cvijeću, u režiji Zlatka Šešelja, po scenariju Adija Mulabegovića, glavni animator je bio Milenko Kapetnović, a snimatelj Stanislav Bušić; Čarobna kutija u kome je scenarista, glavni crtač i režiser bio Milenko Kapetanović, a za kamerom ponovo Stanislav Bušić; Siguran čuvar, ponovo  u režiji Zlatka Šešelja, i sa već poznatim suradnicima. Sva tri filma rađena su u proizvodnji OZEBIH –STUDIJA CRTANOG FIMA. Prvi govori o birokratskom odnosu službenika kada im se obraćaju građani s molbama za stan (no rješenje je u štednoj knjižici, koja postaje kućica za cijelu obitelj), dok su druga dva rađena za sarajevsku Komunalnu banku, a poruka im je ista.

Prvi animirani film, tj. film s lutkama, u produkciji Sutjeska filma, koji se smatra umjetničkim pokušajem s jasnom naznakom ideje i priče, bio je Izlog (1962), scenariste i redatelja Vefika Hadžismajlovića. Animator je bio Juraj Tepert, scenograf Željko Marjanović, a snimatelj Rudi Belinger. Film skreće pažnju na sebe po temi usamljenosti i potrebom za ljubavlju. Srž priče naslućuje se kad glavni lik u uniformi mornara izlazi iz okvira fotografije koja se nalazi u izlogu neke fotografske radnje i otkriva neobičan svijet, da bi na koncu ugledao lik djevojke koja se, također, nalazi u ramu svoje fotografije. Zadivljen ostalim fotografijama na kojima dominiraju filmske zvijezde iz jeftinih filmskih časopisa, napušta djevojku pred kojom je maločas skoro klečao, i pohlepa ga odvlači u pohod k filmskim divama. Kraj, kao u kakvoj melodrami naslućuje se i u filmu Izlog.

Interesantnost bijelog papira u čijem okviru niču željezna pruga, potom vlak i djeca koja se skupljaju oko njega u namjeri da ih on odveze do mora, bit je priče prosvjetnog filma Znanje  za putovanje (1962) u režiji Branka Ranitovića, koji je i scenarist. Scenograf je bio Bogdan Kršić, a film u tehnici kolaža (Bogdan Kršić i Miodrag Ćorović) snimio je Eduard Bogdanić. Film s lutkama Miss zelengrada (1962) u režiji  Hajrudina Šibe Krvavca predstavili smo, kada je bio u pitanju portret ovog redatelja, a sljedeća dva reklamna filma Bagatov konjić (1963) u režiji Mehmeda Fehimovića i Kišna kabanica (1963) kojeg je režirao Slobodan Jovičić, nemaju neka posebna značenja osim da je jedan rađen tehnikom lutka filma, a drugi čistom animacijom (crtež po crtež).

Sonata na mjesečini (1963) Slobodana Jovičića (kamera Đorđe Jolić, crtači i animatori Afan Ramić i Suljo Balić) i Nokturno Vefika Hadžismajlovića (snimatelj Stanislav Bušić, glavni crtać Milorad Ćorović, animator Milan Perišić) posljednja su dva animirana filma, nakon kojih će nastati duga pauza do pojave nekog novog perioda animacije, čiji su autori svoje risane filmove radili u okviru TRZFR Bosna filma, na čijem je čelu bio Bakir Tanović u ulozi izvršnog producenta. Prvi film sniman je klasičnom animacijom na cel foliji, dok je drugi rađen tehnikom kolaža. Dok se prvi film može nazvati antiratnom pričom (dva suprotstavljena vojnika iz dvije kasarne u noćnoj straži idu jedan prema drugom i u trenutku kad treba da se zagrle, mjesec zađe za oblak, a oni se kao “mjesečari“ stapaju jedan u drugog), drugi je prikaz čudnog sna djevojke-cvijeta čiji se oblici rastavljaju i sastavljaju, stanja koja imaju svoje uzroke i posljedice.

Kinoamateri - avangarda umjetničke animacije

Prije nego što će početi s radom u okviru TRZFR i njenog Studija za risani film, Midhat Ajanović i Nedžad Begović, nekako u isto vrijeme, snimaju filmove Heroj i EKG s kojima će naznačiti da je riječ o nesvakidašnjim talentima bh. animacije. Pored ove dvojice kod Tanovića su radili Darko Predanić, Draško Turčinivić, Azalea Bačvić, Nevenka Šeši, a sve filmove je na trik stolu realizirao Igor Ciković. Nakon niza amaterskih filmova (Odstupanje od stila, Vatromet, Protest, Recept) na kojima učestvuje na republičkim festivalima amaterskog filma, Ajanović snima svoj prvi profesionalni  film Heroj (1985), koji postaje jedan od najgledanijih animiranih filmova, jer je u kinima bio “predigra“ igranom filmu Emira Kusturice Otac na službenim putu.

Slijede filmovi P.S. (1985) u kome promišlja veoma aktualne teme (“Što su vođe, liberali, revolucije“), Poruka (1987) koji ima sličan opseg interesiranja kao i prethodni film. Nakon dva-tri Ajanovićeva osrednja crtića, nastaje djelo Ikar (1990) i pred sam rat u BiH, Voajer (1991). U prvom filmu je riječ o biću oličenom u vječnoj težnji da se tjelesno-fizički odvoji od matice Zemlje, dok je voajer osoba drugog filma kome je “bolest“ promatrati stvari skrivene od očiju javnosti. Valja naspomenuti da su oba filma rađena u tehnici risanog i igranog prizora koji se međusobno nadopunjuju.