Piše: Mirza Skenderagić
Djeca, 2012. godina, drama, 87 min.
Režija: Aida Begić; Scenarij: Aida Begić; Produkcija: FILM HOUSE; Direktor fotografije: Erol Zubčević; Scenografija: Sanda Popovac; Kostimografija: Sanja Džeba; Dizajn zvuka: Igor Čamo; Montaža: Miralem Zubčević; Uloge: Jasna Ornela Bery, Marija Pikić, Ismir Gagula, Nikola Đuričko, Bojan Navojec, Aleksandar Seksan, Sanela Pepeljak, Armin Avdić, Sadžida Šetić, Mirela Lambić, Staša Dukić, Adi Hrusemović, Mario Knezović, Vedran Đekić, Adnan Omerović, Semir Krivić, Mehmed Porča, Ravijojla Lešić, Vedrana Seksan, Edin Avdagić...
Aida Begić pripada novoj generaciji bosanskohercegovačkih filmskih režisera i jedna je od rijetkih koja prethodno pripremljeni teren od starijih kolega zvani bosanskohercegovačka kinematografija koristi za izgradnju vlastitog stila i autorstva, što su svakako primijetili i renomirani filmski festivali. Ona je još 2001. godine na Filmskom festivalu u Cannesu prikazala svoj kratki debitantski film Prvo smrtno iskustvo u zvaničnoj selekciji „Cinefondation“, a 2008. njen dugometražni prvijenac Snijeg osvojio je na ovom festivalu nagradu programa „Sedmica kritike“. Film Djeca stigao je najdalje u Cannesu, te je premijerno prikazan i nagrađen u programu „Poseban pogled“, među filmovima koji donose nešto novo u evropsku i svjetsku kinematografiju.
S „posebnim“ režiserskim pogledom, ovaj film govori o budućnosti mladih u svijetu koji je za njih već izgrađen i u kojem oni moraju pronaći način da žive. Za razliku od (tada) svijetle budućnosti bosanskohercegovačkog filma, budućnost generacije rođene u ratu ili netom prije je maglovita i neizvjesna. Upravo tako završava posljednji kadar filma Djeca koji podsjeća na onaj iz filma Casablanca (1942) u kojem glavni lik izgovara jednu od najpoznatijih rečenica u filmskoj historiji: „Louis, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva“. Rahima, glavna junakinja priče i njen mlađi brat Nedim, prolaze ispod nadvožnjaka i s osmijehom na licu i mrvicama sreće u plućima ulaze u mračan i maglovit prostor, nastavljajući pomirdbeni razgovor sestre i brata. Njihov teret na leđima, prepun problema iz prošlosti i sadašnjosti, ostaje iza njih. Međutim, ispred ih vjerovatno očekuju nove i teže prepreke koje njihove već umorne noge možda neće moći preći. Također, „početak jednog divnog prijateljstva“ je jednako neizvjestan i možda već naredni nadvožnjak donese njegov kraj.
Neizvjesna budućnost sarajevske djece jeste centralna tema ovoga filma koji ne donosi konačne zaključke. On jednostavno pokazuje, otvarajući oči u gustoj i tmurnoj sarajevskoj magli kroz koju 23-godišnja Rahima i njen 14-godišnji brat Nedim moraju proći svakog dana. Oni kroz maglu moraju proći sami, bez svojih roditelja čije ih prazno mjesto pored njih uporno tjera da se osvrću i podsjećaju na rat.
Radnja filma se događa u Sarajevu u posljednjim danima decembra 2009. godine. Rahima je pokrivena muslimanka koja radi kao kuharica u jednom sarajevskom kafiću, a koja se istovremeno bori sačuvati skrbništvo nad maloljetnim bratom, tipičnim sarajevskim tinejdžerom koji život zamišlja kao igricu za PlayStation. Iako boluje od dijabetesa, on pronalazi snagu za izgradnju bahatog i oštrog mladića koji probleme rješava tučom. Nakon što mu sin lokalnog političara i moćnika opsuje mater, Nedim mu razbije skupocjeni mobitel. To je događaj koji uvezuje sve ostale i koji gradi jedan jednostavan narativ, a koji će potaći Rahimu da otkrije da njen brat vodi dvostruki život.
Od novogodišnje atmosfere pune iščekivanja i nade, koja u većini evropskih i svjetskih gradova znači sreću i radost, Sarajevu su ostale samo petarde i nemir. Hladna i ravnodušna atmosfera koju režiserka vješto gradi i održava do samog kraja, na najbolji način oslikava jedno bolesno društvo i sve ono što je ostalo od „Bosanskog sna”. Zvuk petardi koje odjekuju svake sekunde i koje ne ostavljaju ni trenutak vremena za predah, direktno i snažno oživljava život u opkoljenom Sarajevu, pokazujući da se ništa nije promijenilo. Kroz sugestivnu i preciznu fotografiju, film nas uvlači u ulice mračnog Sarajeva u kojem sunce ne izlazi i čiji stanovnici rijetko kada osjete toplinu njegovog odsjaja.
Da je sadašnji život djece u Sarajevu gori od onoga od prije 14 godina, potvrđuju i dokumentaristički snimci iz opkoljenog grada u kojem zvuci granata odjekuju jednako jako, ali u kojem ta ista djeca uprkos ratu i krvoproliću uspijevaju pobjeći u svoj svijet izgrađen od pjesme i smijeha. Dakle, pored linerane fabule koja u stopu prati glavnu junakinju, forma filma je također posvećena liku Rahime, odnosno otkrivanju njene unutrašnjosti i prikazivanju trenutnog stanja u kojem se ona nalazi, a koje njen izraz lica vješto skriva. U većini kadrova kamera prati Rahimino probijanje kroz sarajevsku maglu i mrak i zumira njena ramena i glavu, a zamagljuje pozadinu, odnosno ono čemu ona ide, ukazujući tako na teret koji ona nosi na svojim leđima.
Neumorno ponavljanje tih kadrova nas uvlači u njenu svakodnevnicu svedenu na puko preživljavanje. Glasna klasična muzika na otvaranju i zatvaranju filma također otvara i zatvara unutrašnju i vanjsku borbu ovoga lika, a postepeno naslućujemo i njenu tešku prošlost koja je i glavni uzrok njenog drastičnog preobražaja. Osim par replika u kojima likovi govore Nedimu da će on biti bolji od sestre te Rahiminog susreta sa bivšim prijateljem narkomanom, borba Rahimine prošlosti sa sadašnjošću je impresivno prikazana u sceni sna, u kojem Rahima u crvenoj haljini progoni Rahimu u plavoj burki koja umjesto lica ima ogledalo.
Ono što, također, odvaja ovaj film od većine prijašnjih bh. filmova jeste već spomenuta postmodernistička citatnost poznatih filmova. „You talkin’ to me?“ (Je l’ se ti to obraćaš meni?) – pitao se Robert De Niro u filmu Taksista (Taxi Driver, 1976), a identično pitanje na gotovo identičan način postavlja i mladi Nedim koji poput osamljenog i depresivnog ratnog veterana Travisa odlučuje da stvari riješi na svoj način.
