IMPRESIONIZAM

Također poznat pod nazivom prva avangarda ili francuski impresionizam je pojam koji se primjenjuje na grupu francuskih filmova i reditelja 1920-ih godina. Francuski impresionisti su imali zajednički cilj istraživanja procesa predstavljanja i značenja filmskog diskursa. Impresionistički stil karakterističan je po korištenju krupnog plana (kao sinegdoha, simbol ili subjektivna slika), gornjeg ili donjeg rakursa, kretanju kamere koja je neovisna od subjekta. Osvjetljenje dopire iz jednog izvora, sa sjenama koje naznačuju radnju izvan platna. Također se koristio velik broj načina osvjetljavanja, specifičan dekor i smještaj, te poseban način kretanja likova kroz prostor. Impresionizam je koristio velik broj optičkih sredstava, kao što su tranzicije, „magični“ efekti, naglašavanje značajnih detalja, slikovni ukras kao prijenosnik apstraktnog mišljenja i naznaka objektivnosti (mentalne slike, polusubjektivne slike, optička subjektivnost).

Impresionistički filmovi također su karakteristični po posebnom načinu montaže koji podrazumijeva vremensku povezanost između kadrova - retrospekcija ili fantazija, prostornu povezanost između kadrova - sintetički, pogled/objekat, crosscutting i ritmički odnos između kadrova. Najznačajniji i najutjecajniji filmovi i reditelji impresionizma su: Abel Gance, La Dixième symphonie (1918), J’Accuse (1919), La Roue (1922), Napoléon (1927), Jean Epstein, Coeur fidèle (1923), Six et demi onze (1927), La Glace a Trois Face (1928), The Fall of the House of Usher (1928), Germaine Dulac, The Smiling Madame Beudet (1922), Marcel L'Herbier, El Dorado (1921) i kritičar/teoretičar Louis Delluc.

ITALIJANSKI NEOREALIZAM

Nacionalni filmski pokret karakterističan po pričama čija je radnja smještena među siromašnom i radničkom klasom, sniman na lokaciji, često upošljavajući neprofesionalne glumce. Italijanski filmovi neorealizma u većini slučajeva su obrađivali temu teških ekonomskih i moralnih uslova u poslijeratnoj Italiji, prikazujući promjene u italijanskoj psihi i uslove svakodnevnog života: siromaštvo i očaj. Italijanski neorealizam nastupio je nakon završetka Drugog svjetskog rata i pada vlade Benita Mussolinija. Ovo je značilo kulturalnu promjenu i socijalni napredak u Italiji. Filmovi ovog pokreta predstavljali su savremene priče i ideje, te su često snimani na ulicama, jer su filmski studiji bili strašno oštećeni za vrijeme rata. Stil neorealizma razvio se u krugu filmskih kritičara koji su se okupljali oko magazina Cinema, uključujući Michelangela Antonionija, Luchina Viscontija, Giannija Puccinija, Cesarea Zavattinija, Giuseppea De Santisa, Pietroa Ingraoa.

Budući da su većinski bili spriječeni da pišu o politici (glavni i odgovorni urednik magazina bio je Vittorio Mussolini, sin Benita Mussolinija), kritičari su napali filmove bijelog telefona koji su dominirali industrijom tog doba. Kao protuteža popularnim filmovima loše kvalitete, neki kritičari smatrali su da se talijanski film treba okrenuti realističkim piscima na prijelazu iz 19. u 20. vijek. Prvim filmom neorealizma smatra se Ossessione reditelja Luchinoa Viscontija (1943). Neorealizam je postao svjetski poznati 1946. godine, sa filmom Rome, Open City Roberta Rossellinija, kada je osvojio glavu nagradu na Filmskom festivalu u Cannesu. Italijansko premještanje sa individualnog interesa za neorealizam ka tragičnom neuspjehu ljudske situacije može se vidjeti u filmovima Federica Fellinija. Njegova rana djela Il bidone i La Strada su tranzicijski filmovi.

Veća društvena briga za čovječanstvo, koju su obrađivali neorealisti, ustupila je mjesto istraživanju pojedinaca. Njihove potrebe, otuđenje od društva i njihova tragična nemogućnost komunikacije, postali su glave fokusne tačke italijanskih filmova kojih se se pridržavali 1960-ih. Slično tome, Antonionijev Red Desert i Blow-Up koriste nerealističnost u opisivanju patnje i potrage za znanjem prouzrokovane italijanskom poslijeratnom ekonomskom i političkom klimom. Filmovi su upošljavali uglavnom neprofesionalne glumce, te su snimani gotovo isključivo na lokaciji, najčešće u siromašnim naseljima i na selima. Tema filma uključivala bi život siromašnih i radne klase. Performanse su uglavnom sastavljene iz scena ljudi kako obavljaju svakodnevne i prilično obične aktivnosti, lišene samosvijesti koje inače podrazumijeva amaterska gluma.

Rome, Open City

Filmovi neorealizma često su predstavljali djecu u glavnim ulogama, iako su njihovi likovi češće bili posmatrači nego učesnici. Rome, Open City postavio je nekoliko principa neorealizma, jasno predstavljajući borbu običnih Italijana da svakodnevno preživljavaju pod nevjerovatnim teškoćama njemačke okupacije Rima, svjesno čineći što god su mogli da se odupru okupaciji. Djeca igraju ključnu ulogu, a njihovo prisustvo na kraju filma pokazuje njihovu ulogu u neorealizmu općenito: kao posmatrači poteškoća današnjice koji su ključ budućnosti. Film Bicycle Thieves Vittoria De Sice, iz 1948. godine, također je dobar predstavnik žanra sa glumcima amaterima, te pričom koja prati težak život radne klase nakon rata.

FRANCUSKI NOVI VAL

Francuski pokret nazvan ovim imenom 1959. godine, koji je zapamćen po djelima prethodničara ovog stila Rogera Vadima, te filma nekadašnjeg kritičara magazina Cahiers du Cinema i reditelja Claudea Chabrola Le Beau Serge (1958), kao općeprihvaćen (ali diskutabilan) prvi igrani film novog vala. Nedugo zatim, praćen je igranim filmom, prvijencem reditelja Francoisa Truffauta – poluautobiografskim Les Quatre Cents Coups (1959) i A Bout de Souffle (1960) Jean-Luca Godardara.

Ovi jeftini filmovi kasnih 1950-ih bili su karakteristični po upotrebi skokovitog reza, kamerom iz ruke, prirodnom rasvjetom, nelinearnim pripovijedanjem, snimanjima na lokaciji i slobodnoj, improviziranoj režiji i montaži. Ostala izdanja francuskog novog vala 1959. godine uključivala su filmove Marceala Camusa, Black Orpheus (1959), Claudea Chabrola Les Cousins (1959) i Hiroshima Mon Amour (1959) Alaina Resnaisa. Ovaj inovativni filmski pokret trajao je do sredine 1960-ih, a ostavio je važan uticaj na kasnije režisere, tj. na djela Johna Cassavetesa, Quentina Tarantina i ostalih.

A Bout de Souffle

CAHIERS DU CINÉMA

Francuski filmski magazin koji je 1951. godine osnovali André Bazin, Jacques Doniol-Valcroze i Joseph-Maria Lo Duca. Magazin se razvio iz prethodnog magazina Revue du Cinéma (Pregled filma), a koji je uključivao članove dva pariška filmska kluba Objective 49 (Objektiv 49), između ostalih Robert Bresson, Jean Cocteau i Alexandre Astruc i Ciné-Club du Quartier Latin (Filmski klub latinske četvrti). Magazin kojeg je prvobitno uređivao Éric Rohmer među svoje pisce uključivao je i Jacquesa Rivettea, Jean-Luca Godarda, Claudea Chabrola i Françoisa Truffauta. Cahiers je ponovo osmislio osnovna načela filmske kritike i teorije.

Truffautov članak okomio se na la qualité française ("francuski kvalitet") 1954. godine te je tim postao manifest za la politique des auteurs koji je Andrew Sarris kasnije proglasio autorskom teorijom. Autori magazina Cahiers du Cinema bili su pobornici rada reditelja Jeana Renoira, Roberta Rossellinija, Kenjia Mizoguchija, Maxa Ophülsa i Jeana Cocteaua, centrirajući svoje kritičke procjene na mizanscenu filma. Magazin je također bio ključan za stvaranje nouvelle vague, ili novog vala francuskog filma, koji se zasnivao na filmovima koje su režirali autori magazina Cahiers kao što su Godard i Truffaut.