Piše: Mirza Skenderagić
Aida Begić pripada novoj generaciji filmskih reditelja u BiH i jedna je od rijetkih koji prethodno pripremljeni teren od starijih kolega zvani bh. kinematografija, koristi za izgradnju vlastitog stila i autorstva, što su svakako primijetili i renomirani filmski festivali. Ona je tako 2001. godine na Filmskom festivalu u Cannesu prikazala svoj kratki debitantski film Prvo smrtno iskustvo u zvaničnoj selekciji “Cinefondation“, a 2008. njen dugometražni prvijenac Snijeg je osvojio nagradu programa “Sedmica kritike“. Film Djeca je stigao najdalje te je premijerno prikazan i nagrađen u programu “Poseban pogled“, koji predstavlja filmove koji donose nešto novo u evropsku i svjetsku kinematografiju. Negdje u pauzi sakupljanja novca za svoje novo ostvarenje naslova Balada, Begić je iskoristila poziv od međunarodnog humanitarnog udruženja sa sjedištem u Turskoj, Beşir Derneği koje se, između ostalog, bavi i problemom izbjeglica, te snimila krajnje respektabilno ostvarenje Ne ostavljaj me (Never leave me), premijerno prikazano na Antalya Film Festivalu.
Riječ je dakle, o filmu u kojem su glavni protagonisti stvarne sirijske izbjeglice koje su bježeći od sigurne smrti u svojoj rodnoj zemlji, spas pronašli u drevnom multietničkom gradu Şanlıurfa u Turskoj, čiju šarolikost, nažalost, rediteljica ipak ne koristi u dovoljnoj mjeri. Dječaci Isa, Ahmed, Mautez i djevojčica Tuka su sirijska siročad čiji su roditelji stradali u ratu u Siriji, a koji su sada prinuđeni život započeti ispočetka, na tuđoj zemlji i bez ikoga svoga. Film započinje na groblju u Siriji, gdje je 14-godišnji dječak Isa Demlakhi pokopao svoju majku, nedugo nakon, kako se kasnije saznaje, pogibije njegovog oca. Nakon što se posljednji grumen zemlje smirio na majčinom grobu, on odluči da sa svojom mlađom sestrom napusti rodnu zemlju u kojoj više nije u stanju graditi svoj život.
Kako bi stvorila određeni odmak od stvarnosti i zaštitila svoje protagoniste/glumce od ponovnog suočavanja sa vlastitom sudbinom, rediteljica kreira novi narativ, drugačiji od onoga koji se zaista desio. Ipak, Isaovo skamenjeno i bezizražajno lice s kojeg se ne može mnogo pročitati, osim bjesomučnog skrivanja neizmjerne boli, je isto i u stvarnosti i na filmskom platnu, tako da gledatelj od prvih kadrova, dešavanja u filmu prihvaća kao jedinu istinu. Na granici opasanoj čeličnom žicom za koju se čvrsto drži nekoliko hiljada drugih očajnih ruku, Isa biva razdvojen od sestre te naposlijetku završava u malom, kućnom sirotištu za sirijske izbjeglice koje vodi žena imena Doaa (glumica Carole Abboud) kao utjelovljenje univerzalne tople majčinske figure.
Životno određen potrebom za beskompromisnom borbenošću, on život u svom novom domu, otpočinje sukobom, a zatim oslonac pronalazi u dvojici mlađih dječaka, Mautezu čiji je san pjevati u reality showu kako bi svojoj majci koja ga je napustila, dokazao da je vrijedan ljubavi i pažnje, te Ahmadu kojemu je otac nestao kao vojnik u sirijskom ratu. Njih trojica uskoro završavaju na ulici, gdje prodavajući pakovanja maramica pokušavaju zaraditi nešto novca. Njima se u ovome uličnom poslu pridružuje i četvrti dječak bez identiteta, koji nakon okončanja radnog dana, nastavlja svoju potragu za hranom i krovom nad glavom, ali koji najčešće zanoći gladan i promrzao.
Negdje između borbene svakodnevnice ovih dječaka, ispunjene neizvješnošću, međusobnim podmetanjem, lopovlukom, lažima, apsolutnom ravnodušnošću prolaznika, ali i naposlijetku bratskim prijateljstvom, rediteljica ubacuje priču o djevojčici Tuki koja od lokalnog golubara uporno pokušava kupiti najljepšeg goluba i pustiti ga u spomen na svoju rodnu zemlju, svoju porodicu, svoje sjećanje na slobodu. Upravo puštanjem bijele golubice sa krova, “vjerovatno jedine u svijetu koja ne voli da leti“, djevojčica nesvjesno poziva na mir, dok njen novi ljubimac odbijanjem širenja krila, svjedoči o bezvoljnosti za njegovo ostvarenje. Ipak, u slučaju djevojčice Tuke, bijeli golub simbolizira i njen novi početak, te želju da uprkos tragediji, on bude ispunjen srećom i prosperitetom.
Nedostatak dramatičnosti u centralnom sižejnom toku, scenaristkinja i rediteljica nadomješta kroz pojedinačne ciljeve likova i dok npr. Mautez želi nastupiti u televizijskom emisiji, Tuka kupiti goluba, a Ahmad vidjeti oca, Isa je primoran skupiti novac kako bi otplatio dug lokalnom kriminalcu i nasilniku. Dakle, kada je u pitanju dramaturgija filma, Begić se u potpunosti oslanja na francuski novi talas i npr. Truffautovo ostvarenje 400 udaraca u kojem događaji i osjećanja nisu uzročno-posljedično objašnjeni, već su kao i u životu, raspršeni u vremenu i prostoru, te se ostvaruju u datom trenutku. S druge strane, referenca za formu ovoga filma jeste savremeni iranski film, ostvarenja Abbāsa Kjirostamija i Jafara Panahija, koje karakteriše tzv. „tehnički realizam“ Andréa Bazina, tj. autentične lokacije, naturščici, prirodno osvjetljenje, te djelomična ili potpuna rekonstrukcija segmenta iz stvarnosti s stvarnim protagonistima.
Kako bi doprinijela istinitosti sudbina glavnih protagonista, rediteljica poseže za amaterskim dokumentarističkim snimcima, kao što je trenutak pogađanja granate u automobil s Isaom, njegovom sestrom i ocem, koji su nasmijani i raspjevani snimali rođendansku poruku, te vjerovatno stvarnim predmetima, poput šala Mautezove majke koji on u filmu ljubi krišom. Ovi dramaturški odjeljci, služe, zapravo, kao „pauze“ Bertolta Brechta, koje u ovome slučaju kod gledatelja razbijaju svaku iluziju da gledaju film, prezentujući im nešto što se u Siriji dešava gotovo svaki dan, te ih nužno iz privremenog pasivnog prebacuju u aktivno gledalačko stanje.
Također, u ovome ostvarenju je moguće prepoznati i određeni utjecaj “novog turskog filma“ čija filmska djela iz krajnje realističnih i naturalističnih životnih priča otkrivaju njihovu poetsku prirodu, te tragaju za emocijom i trenutnim osjećanjem čovjeka. Često je taj čovjek upravo dječak koji pravi prve korake ka odrastanju te porodica (krvna ili stečena) kao najpreciznija slika svijeta u kojem se neizostavno sukobljavaju duhovno i materijalno, tradicionalno i moderno, konzervativno i urbano. Kao kontrast gotovo u zraku osjetnoj tragičnosti prisutnoj u filmu, služe povremeni komični trenuci, poput onoga na kraju, kada Ahmed svome novom bratu Mautezu, nakon njegovog nastupa u realityju, kaže kako im je trebao najaviti da ne zna pjevati, koji u konačnici zaokružuju ovo izrazito dirljivo, životno i bolno filmsko ostvarenje.
Uprkos spomenutim stilskim sličnostima i produkcijskim parametrima, film Ne ostavljaj me nije niti francuski, niti iranski, niti turski, već u najvećoj mjeri bosanski, prije svega, zbog doze ljubavi, razumijevanja i prepoznavanja, unesenih u njegovo stvaranje, a koji opet proizilaze iz apsolutnog poistovjećenja rediteljice sa sudbinama svojih likova. Iako je, dakle, sirijskim i svim ostalim izbjeglicama širom svijeta neophodna materijalna pomoć, oni, kao i svako drugo ljudsko biće, prije svega žude za pogledom u oči i neizgovorenim riječima razumijevanja.
Ovaj film je upravo to.
