Piše: Vesko Kadić

Da prisutni delegati jubilarnog Kongresa samoupravljača Jugoslavije, kojim je prisustvovao i Josip Broz Tito, ne bi vidjeli svu ružnoću stanara Gundulićeve ulice (koja se nalazila preko puta velelepne dvorane same Skenderije gdje se održavao Kongres) koja je decenijama predstavljala samo ruglo srca Sarajeva – stanari, zajedno sa svojim neuglednim petleušicama, bili su okruženi panoima na kojima su se isticale kongresne parole i likovi trudbenika jugoslovenskog samoupravljanja. Ovo su sjećanja na slike remek-djela Fasade, autora Suada Mrkonjića. Iako ovaj redatelj nije bio u svojim drugim filmovima sklon ironiji, u ovome, jer ga je na to vodila ideja Milana Andrića, imao za cilj otkriti “skrivanje“ živeće lokalne stvarnosti koja je imala i simboliku jednog šireg društvenog značaja, tj. da se otvoreno  govori o mnogim negativnim pojavama, njihovim uzrocima i slabostima, da te nedostatke i negativne činjenice ne skrivamo iza ove ili one “fasade“. Skoro svi filmovi Suada Mrtkonjića “reljefne su slike našeg mentaliteta“ (Z. Kurt), a u najvećem broju svojih djela on je bio okenut aktualnoj stvarnosti, i to u njenom konkretnom prisutnom vidu – što najbolje govori i njegov izvanredan dokumentarno kratki film Fasade.

Redatelj – “čisti“ dokumentarist

Pod ovim naslovom podrazumijevano redatelje koji nisu snimili ni jedan cjelovečernji igrani film. Autorima koje je interesovao film koji se po svojoj strukturi razlikuje od kratkog igranog ili animiranog filma, a već smo naveli da u takve spada i Suad Mrkonjić, može se pridružiti i Mehmed Meha Fehimović (1925-2014). U biografiji ovog veterana dokumetarnog filma stoji da je realiozirao veliki broj dokumentarnih i informativno-propagandnih filmova, a među njima i značajna ostvarenja kao što su Vranduk, Prvo viđenje, Admiral, Kanarinac, Dama G 6 i niz drugih.

Toliko puta ponovljena priča da je bh. dokumentarac svoja prva bilježenja kamerom činio u propagandnim filmovima nije zaobišla ni Fehimovića (Kako nastaje celuloza, To je PVC, Bagatov konjić) koji će na sebe tek skrenuti pažnju filmom Dama G 6 (1966), u čijem je fokusu jedan od najboljih šahista bivše Jugoslavije. To je biografski film o šahovskom velemajstoru Svetozaru Gligoriću, snimljen povodom jugoslavenskog šampionata u šahu održanom u Titogradu, u kome je akter ovog dokumentartnog filma izvrsnom igrom pobijedio rivala Borislava Ivkova i postao, po jedanaesti put, prvak zemlje u šahu. Film je snimljen po scenariju tadašnjeg veoma uspješnog poznavatelja šahovske teorije Dimitrije Bjelice, a treba istaći da je zapaženu “ulogu“ imala i kamera Đorđa Jolića. Prije ovoga filma  Fehimović je snimio Eho pod Kozarom (1961), Mirni galeb (1962) i Bagatov konjić (1963).

Dok u prvom filmu govori o sve većem društveno-ekonomskom preobražaju (puštanje u pogon fabrike papira i sl.) u životu mještana ispod planine Kozare, nekad najzaostalijem  kraju u Bosanskoj krajini, u drugom prati (uloga kamere kao u kratkom igranom filmu) zgode i nezgode šestorice mladih Dalmatinaca, radnika tvornice za preradu plastičnih masa, koje im se dešavaju u šetnji kroz Split, da bi u trećem filmu akcent bio usmjeren na rad fabrike šivaćih mašina “Bagat“ u Zadru. Sva tri filma rađena su u nekom pomjerenom kutu, što ga inače nema “čisti“ dokumentarac, tako da je Bagatov konjić kreiran lutka animacijom, koja će u to vrijeme “procvjetati“ u BiH. Već “zagrizao“ u ozbiljne teme filmom Trangle frangle (1968), ovaj dokumentarista secira stihiju kockanja koja postaje sve prisutnija u ljudskom životu.  Kocka može biti vid zabave, način zarade, cilj nadnja, a ponekad i uzrok propasti – u suštini postaje jedno “novo zanimanje“ od koga se pojedinci veoma teško oslobađaju, poput navika kojih imaju uživatelji opojnih sredstava.

Filmom Admiral (1967), Fehimović bilježi godišnji događaj, što ga znaju upriličiti skakači sa Starog mosta. Da bi se domogli titule “Admirala”, najodvažniji plivači čine zadivljujuće vratolomije, koje dosežu vrhunac dok se tijelo skakača nalazi u vazduhu. Sliku starog grada Vranduka u veoma životopisnom krajoliku opisuje istoimeni film Vranduk (1970) snimljan 1970. godine. Kamera Mustafe Pujde Mustafića vješto kadrira staru kulu koja stoji obavijena čudnim vremenskim vrelom kao svjedokom prošlosti, i svoje nakadašnje veličine kao simbolom prohujalog vremena. Da se samo zadržao na analizi čarobno-slikovite kule i kućica u kojima žive obitelji sa svojim mentalitetima i tihim ritmom života, a ne priču razvijati i na ljude koji rade u željezari Zenica – film bi imao daleko uspješniji umjetnički učinak. Inače, da ovim povodom naspomenemo da većina dokumentarista šireći neku ideju montiraju filmove ne samo sa suvišnim kadrovima, nego ta prenatrpanost materijala postaje dokaz da mnogi od njih ne osjećaju tajming dokumentarnog filma.

Filmom Prvo viđenje (1970) Fehimović odlazi na izlet u susjednu Srbiju, i bilježi jedan stvarni izlet, kada školarci iz Čačka dolaze u glavni grad Jugoslavije, koji ih zadivljuje svojim bulevarima i visokim zgradama. Ponovo uz snimatelja Mustafića, Fehimović ne prikazuje samo trenutke dječjih očiju u zadivljujućim pogledima, nego i rijetko viđene prizore kada male noge više ne mogu da izdrže dugotrajna lutanja po gradu, te tako premoreni zaspu na klupama u parku. No u jednom trenutku najznatiželjniji dječak, gdje film nadrasta sam dokumentarni rad, odluči se na samostalno lutanje u kojem Beograd doživljava kao grad u kome nikada ne posustaje užurbani ritam života, dok ga “vrtoglavica“ ne dovede do njemu poznatog lica-milicionera i koji ga sa zadovoljstvom vraća u njegov tihi seoski idulični život.

Parafraza čuvene Šantićeve pjesme, naslov je Fehimovićevog filma O, klasje moje (1972), filma koji je tematski vezan za sintagmu “borba čovjeka s prirodom“. U bespuću hercegovačkog krša, pored škrte zemlje koja je prepuštena vrelom suncu ovog podneblja, domaćini se bore za svaki klas žita. Stihija i čudna narav hercegovačkog podneblja gospodare sudbinama seljana koji obrađuju svaki pedalj zemlje u ispucanom kamenu i željni očekujući dan vršidbe na guvnu. Ističu se kadrovi (snimatelj Danijal Šukalo) znojnih starijih lica, koji čak sa svojim unucima spašavaju svoje klasje što ga iznenadna trtopska oluja želi uništiti.

Mehmed Meha Fehimović kao dokumentarista nije bio neko veliko ime, ali je u svom opusu snimio filmove koje odlikuje raznolikost postupka o čovjeku toliko opterećenim teškim uslovima života. No u nekim njegovim filmovima preovlađuje i optimizam kao i volja u življenju one druge strane koja nije opterećena svakodnevnim brigama, porazima i nestajanjima.

Osjećaji iz filmova “crnog talasa“

Po naobrazbi i predanošću pisane riječi, Petar Ljubojev (1938-2000) ne spada u one autore  dokumentarnih filmova kojima je osnovna vokacija bila filmska režija. Kao završeni pravnik i apsolvent trećeg stepena sociologije, od 1957. godine počinje se baviti filmskom kritikom (bio je urednik studentskog lista Naši dani, a pisao je za Odjek i Oslobođenje), eseje o filmu objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Objavio je: “Filmska čitanka“, udžbenik za osmoodišnje škole; “Izazov neponovljivog filma“, sociološka studija  bh. dokumentarnog filma i druge knjige. Kao što je svoje teorijske uratke bazirao, u većini slučajeva, na sociološkim istraživanjima, tako su i  njegovi filmovi za teme imali čovjeka u svom životnom i radnom okruženju. Iako bi se moglo pretpostaviti da ti flmovi odišu samo “crnilom“, znao je povremeno da bude duhovit, pa su pojedine scene mogle uči u malo antologiju čovjekove duhovitosti.

Prije nego što će početi režirati, bavio se i pisanjem scenarija, a njegov redateljski put mnogo se razlikovao od drugih autora, jer nikada nije snimio ni jedan reklamni ili reportaži film. Debitovao je, u odnosu na autore dokumentarnog kratkog filma, veoma kasno tako da tek  1970. godine realizira svoje prvo djelo Tako je to na drumu koji obrađuje tada veoma aktualnu socilošku temu: rad na crno. Uz snimatelja Zijaha Bačvića obilazi drumske kafane kojih je bilo kao “gljiva poslije kiše“, i portretira konobarice, što je bilo zanimanje obično za one mlade djevojke koje su maltene iz osnovnih klupa zakoračile na ulicu, da bi se bavili zanimanjem za kojeg je, u većini slučajeva, trebalo imati samo pristojno tijelo.

Tako se u poprilično neuglednim kafanama, koje su se nalazile odmah pored prometnica gdje su svraćali pokrupni vozači kamiona, spontano  razvijalo jedno zanimanje, ali bez bilo kakvih društvenih uvida i kontrola. Te obično mlade djevojke koje su se prihvatile ove vrsta posla postale su potpuno obespravljene osobe, većinom neprijavljene od strane “moćnih gazda“, da bi radile i bez socijalne i zdravstvene skrbi. Bez određenog radnog vremena, često od jutra do večeri, imale su i dužnost da zabave goste, pristajući na sve uslove samo da bi se zadržale u jednoj kafani, tako da su se i mnoge bavile prostitucijom, a put ovog “bijelog roblja“ najčešće je vodio k ustanovi za kožno-venerične bolesti. Ljubojev je ovim filmom društvu postavio jedno ozbiljno šire pitanje: Što rade zakoni, i tko su ti vlasnici kafana u jednoj državi koja se smatra braniteljem radničke klase? Ili je, u slučaju ovih djevojaka  društvo namjerno ostajalo “gluho i slijepo“, dozvoljavajući, pored skrivenih kockarskih salona, da se i u kafanama, i to polujavno, razvije vrsta posla koja je za onaj dio moralista, lažnih ili iskrenih, trebala da bude  za svaku osudu.

U svom drugom filmu Kad ni ptica ne može na krov da sleti (1970), naslova koji simbolizira zgrade s porušenim ili teško oštećenim krovovima, Ljubojev se fokusira na katastrofalni zemljotres koji je zadesio građane Banja Luke, konkretno uništene škole koje će zadugo izgubiti svoje učenike, a za to vrijeme dok se ne zavši totalna obnova đaci će pohađati nastavne časove u raznim mjestima daleko od matične škole ili u nekim improviziranim učionicama gdje će se odvijati koliko-toliko redovito školovanje. Naravno, da je film u fokus stavio građansku solidarnost koja se izražavala u raznim oblicima materijalne skrbi, na principima bratske pomoći. Ljubim ti modro sunce (1972) je film koji predstavlja osobenu simboličku viziju jedne svakodnevice. To je nastojanje da se banaliziranoj slici ljudskog napora u najtežim uslovima rada utisne toplina jednostavnog ljudskog življenja koji je bez alternativa  obilježen nužnim žrtvovanjem i istrajavanjem. Riječju, to je u krajnosti vizualna identifikacija sloja poluseljaka-poluradnika.

Razne nevolje čovjeka natjeraju da se ponajprije pobuni za egzistenciju življenja, da li se neke radnje dešavaju protuzakonito i slično – pita se Ljubojev u svom najuspiješnijem filmu Crne bašte (1972), kojeg je snimio majstor fotografije i uspješni filmski snimatelj Dragan Ressner. U filmu je riječ o bespravnom vađenju uglja iz divljih jama, tj. nekadašnjih dijelova rudnika koji se više, iz određenih razloga, ne ekspoatišu. Tako film, nizom činjenica, ukazuje na suštinu  duboke društvene krize koja se reflektuje na određenu kategoriju ljudi koji se bave krađom, otuđujući od države nešto što je već proglašeno“propašću“. No njihove radnje nemoguće je osuditi s obzirom da to čine u svrhu održavanja “golog života“.

Petar Ljubojev snimio je i filmove (Proces, 1973, Letjelica na podu baraka, 1973, Voz, 1975), ne manje značajne od Stanarsko pravo lagumaša Safera (1975) i Misija Ismeta Kozice (1977), u kojima se bavi ljudima srozanih na marginu socijalističkog društva. Dok je prvi film rađen u tonu crnila, u drugom iz nešto vedrijeg kuta, pored glavne teme, govori i o amateru koji uči jedan seoski ansambl mlađih žena osnovama plesa.

Kada sociolog kulture stane iza filmske kamere, svijet vidi iz svog rakursa, te zainteresovanost individue za opstojanje u zajednici, filmski izražava kadrovima koji čovjeka  svrstavaju u fokus, najčešće, ugrožene egzistencije, što se na svakom pedlju ove zemlje da uvidjeti kao nepravedan odnos prema pojedicu koji je ugrožen od drugog, jačeg i bogatijeg. Sve su to teme za koje je Ljubojev imao dara da ih oblikuje filmskim sredstvima kazivanja. Na koncu dodajmo i to da su njegovi filmovi obilovali i “deaptan“ kamerom, kao i spotovskom uporabom glaze, što podsjeća na filmove Karpa Godine Ačimovića, što se da zapaziti u filmu Misija Ismeta Kozice u kojem je optimističkom slikovnom isječku doprinijela i glazba tada popularnih braće Vranješević, a film u osnovici govori o pronalaženju radnica za rad u tvornici.