Piše: Vesko Kadić

Midhat Mutapčić realizirao je oko dvadesetak kratkih dokumentarnih filmova, koji bi se mogli podijeliti u tri grupe: namjenski (reklamni i edukativni), reportaže i umjetnički podrodovi. U svima njima bio je u prvom planu čovjek, ali u različitim “ulogama“ u odnosu na njegov rad u periodu socijalističke izgradnje BiH. Ovog, u životu veoma povučenog i ćutljivog čovjeka, kao autora manje su zanimali tradicionalni jubileji, razne proslave poslijeratnih trudbenika, tako da je u fokusu njegove kamere bio čovjek i njegov interes doprinosu kvalitetnijeg načina života. Bio je u pravom smislu istraživač, jer je njegova kamera poput pasioniranog tragatelje bila prisutna od gudura raznih planina, preko zaostalih sela, do lica običnih ljudi – drugim riječima “pred licem jednog svijeta, koliko nepoznatog toliko neveselog“ (Zlata Kurt) uspijevao je da kino-gledatelju predstavi sredine o kojima ovaj ništa nije znao, da ga uvede u stvaranje raznih zanimanja, ali na jedan ozbiljan i temeljit način. U suštini, bio je prisutan na mjestima gdje ljudi vjeruju u nevidljive nadmoći (Nada), u trenucima kada se gase ljudski životi (Njihova posljednja smjena), riječju Mutapčić se borio za čovjeka u svim njegovim padovima i uzdizanjima. S tim u vezi moguće je tvrditi da je većina njegovih filmova imala vrijednosti kompaktnog ostvarenja, tako da gotovo nije imao nekih velikih padova u svom stvaralaštvu.

Kada je riječ o Mutapčiću značajnom stvaratelju bh. kratkog dokumentarnog filma, u znak štovanja prema njegovim djelima autentične umjetničke prirode, preskočit ćemo analizu onih filmova koji su namjenski snimani, bez nekih dubljih poriva da o njima nešto “više kažemo“. Prvi film koji nagoviještava da je riječ o jednom zrelom autoru, stvaratelju koji realizira nešto više od pukog dokumenta bio je Sljeme za tjeme (1964), u kome Mutapčić daje iskrivljenu sliku naseobina i ljudi koji “učestvuju“ u neplanskoj gradnji. Dok se suvremeni gradovi  zahvaljujući industrijalizaciji naglo razvijaju, u njihova rubna područja doleze sa sela “zvani i neznani“, te uz najljepše dijelove modernog grada niče nepredviđena “divlja gradnja“. Iako komunalni organi nastoje da spriječe zakonom nedozvoljenu gradnju, s druge strane, u ime svog prava na život, “došljaci“ brane svoja mjesta odabira gradnje kuća, i prkose njima mimo bilo kakvog urbanističkog riješenja. Prisustvujemo slikama (kamera Aleksandar Vesligaj) neizbježnim i u drugim mjestima BiH, i ta drama razvitka svojstvena novim gradovima ima karekter borbe u kojoj ne postoje pobjednici, jer i iza gubitaša ostaje uvjerenje “sve je dozvoljeno kada je u pitanju mjesto za život“.

Filmom Čančari (1967) Mutapčić bilježi više od jednog stoljeća povijest jednog naroda koji daleko od svih komunikacija u srcu planine Majevice čije se stanovništvo, od skoro pedesetak kuća, isključivo bavi čančarstvom, znimanjem koje u sebi ima itekakvu obrtničku umiješnost. Mještani sela Maoča, doseljenici iz Vlaške oblasti u Rumuniji, žive od šume i u šumi, a svoje proizvode za potrebe svakog domaćinstva prodaju po cijeloj Jugoslaviji. Ti proizvodi od pruća prava su umjetnička djela, nastala daleko od bilo kakvih tvornica i fabrika, i samo takva mogu da izrade ljudske ruke ovih talentiranih seljana.

Najblistavije djelo Mutapčića koje s prethodna dva može činiti uspješnu trilogiju je Nada (1970). Kadrovi satkani u prizor koji u jednoj ateističkoj zemlji djeluje kao fatamorgana, a sam čin predavanja Spasitelju bolesnog i iznemoglog tijela predstavlja fleksibilnost ideologije koja je nakon narodnooslobodilačkog rata “raskrstila“ s vjerom. Na tradicionalni praznik koji se slavi svake godine 24. lipnja, mnogobrojni hodočasnici dolaze pred crkvu Sv. Jovana Krstitelja u selu Podmilačje zbog molitve za iscjeljenje bolesnih i nemoćnih. Toga dana daje se velika misa namijenjana onima kojima medicina nije mogla pomoći i olakšati nevolje, nego su upućeni da čekaju milost s neba i traže nadu i utjehu u vjeri. Film je, poput slikarskog triptiha, podijeljen na scene dolaska vjernika, sam čin mise i odlaska ljudi po završetku svečanog obreda s ubjeđenjem da će im biti bolje. U nepreglednoj masi hodočasnika koji na koljenima obilaze oko crkve nalaze se mještani ih raznih krajeva, čak van granica BiH, kao i pripadnicu svih konfesija. Sveštenstvo za vrijeme mise čini “posredničku ulogu“ između bolesnih kojih nose najbliži, nemoćnih što se jedva kreću i samog neba. Snimke fascinantnih totala kao i ljudskih iznemoglih tijela, i od bola deformisanih lica bilježe kamere Eduarda Bogdanića, Ognjena Milićevića i Miroljuba Dikosavljevića. U suštini film Nada predstavlja veliku nadu, šansu koja ne djeluje tako, ali može da služi i kao samozavaravanje, jer projicira “ljudsku neizvjesnost, ljudsku sudbinu, koja je pod udarem more, bolesti, fatalnosti i smrti“. (Z. Kurt)

Na kraju portreta Midhata Mutapčića spomenimo ipak i filmove Njihova posljednja smjena (1962), s prizorima “izgubljenih ljudi“ nakon velike nesreće u rudniku Banovići najavljene eksplozijom koja je uzdrmala svo građanstvo; Savremeni neimari (1969), koji govori o upornosti ljudi na izgradnji visokih peći; Novembar Josipa Goričkog (1970), s temom raseljena porodica; Put u život (1972), slike bh. zostale putne mreže koja spada među najneugledniju u Europi. Iznenadna smrt jednog od najznačajnijih i u najboljim godinama stvaralačkog napona Midhata Mutapčića zadesila ga je za vrijeme snimanja svog prvog cjelovečernjeg igranog filma Doktor Mladen (1974), s radnjom tijekom narodnooslobodilačkog rata. Film prati životne trenutke ljekara koji je ranjene “branio“, umjesto puške, znanjem liječnika. U mnoštvu igranih filmova iz tog perioda bh. produkcije, ovaj film u prvom planu nema nekog narodnog heroja, što je odlika stvaralaštva samog autora da se bavi neobičnim likom, kakvi su bili i ostali protagonisti njegovih kratkometražnih dokumentarnih filmova.

Kvalitet ili kvantitet

Dok je nastajala ova “Mala povijest bh. kratkometražnog filma“ često se njen hroničar pitao kako predstaviti njene autore, imajući na umu kvalitet ili kvantitet. Ako bi se orijentirali na filmove koji imaju iole umjetničkih vrijednosti, njihov spisak u odnosu na one koji bilježe događanja bez smisla, a kojih je bezbroj, bio bi izuzetno uzak. Oni bi mogli samo da čine kvantitativni domet bh. kratkometražnog dokumentarnog filma, i u tom slučaju samo bi njihovo navođenje itekako, nepotrebno, proširilo ovu “Malu povijest bh. kratkog dokumentarnog filma“. Sve do pojave filma U zavjetrini vremena 1965. godine, kada se u okviru bh. kratkog metra dešava reforma pogleda na svijet koji se više ne prikazuje kao socrealizam, snimali su se dokumentarni filmovi koji su bilježili slike jedne ideologije koja je u suštini bila propagandnog opredjeljenja, i sticao se dojam da su se autori filmova utrkivali  koji će prije svojom kamerom zabilježiti događaj, tj. snimak koji će biti pohvaljen u CK. Ako navedemo da su do pojave gore navedenog filma Vlatka Filipovića snimljena svega tri “umjetnička filma“ (Splavari na Drini, Priča o jezeru i Čovjek bez lica) onda će biti potpuno jasna slika ostalih filmova čiji su se autori zanosili o uspješnom dojmu filma, a oni sami u tom slučaju nisu bili svijesni njihove irelevantne vrijednosti.

Zaista je neupitno da neko autorsko ime u svojoj biografiji ima filmove za “postidit se“, i ne postoji ni jedan drugi zaključak osim da je u pitanju bio novac, s kojim bi se godinu-dvije moglo preživjeti. Neosporno je da su unutar svake kinematografije nastajali propagandni ili edukativni filmovi, ali je neshvatljivo da režiju potpisuje neko poprilično poznato ime, a takvih pojava u prvim decenijama bh. dokumentarne kinematografije bilo je na pretek. No postoji i jedna sretna okolnost da neki bh. dokemantaristi nisu snimili niti jedan cjelovečernji igrani film, jer im je vokabular bio prvenstveno raditi kratki film koji će ostaviti kakv-takav trag, ne “stideći se“ da se odreknu svog redateljskog potpisa. O takvoj vrsti autora, bit će govora na narednim recima ove “Male povijesti bh. kratkometražnog filma“. Autori koji zaslužuju takvu vrstu pažnje bili su Suad Mrkonjić, Mehmed-Meha Fehimović, dok se filmovi Petra Ljubojeva, Vladimira-Vlade Balvanovića i Velimora-Velje Stojanovića sigurno mogu svrstati u djela najveće umjetničke vrijednosti. U njihovim filmovima postojala je vjera u učinkovitost rada i kolektivnog napora, što su bile glavne odrednice života bh. čovjeka. U sebi su nosili odjeke neposrednosti društvenog života, i nekih dalekih uzroka nastalih u ljudskom društvu.

Fasade kao maske vladajuće ideologije

Nezavršeni pravnik, Suad Mrkonjić (1927-1989) na film dolazi 1949. godine, u prvo vrijeme radi na filmskoj reportaži, a kasnije kao pisac scenarija i redatelj kratkog dokumentarnog filma. Učestvuje na međunarodnim festivalima dokumentarnog filma u Oberhauzenu, Lajpcigu, Moskvi, Teheranu, Veneciji, New Yorku, Bergamu i drugima, a najnagrađevaniji su mu filmovi Fasade, Djeca pakla, Priča o Aliji, Svatovi i Mrakovica. U filmvima koje je režirao obrađivao je teme: izgradnja (Nova vrela, Nafta i ljudi); razvoj industrije (Isječak našeg vremena, Od avana do elektrobike); novine u poljoprivredi (Savremeno i industrijski, Gnjevna  polja); školstvo (Veliki početak, Djevojčica i pas); obljetnice (Svatovi, Bila je tako lijepa); povijesni datumi (Sarajevski atentat), obustava proizvodnje (Nije štrajk).

U opusu Suada Mrkonjića posebice je potrebno akcentirati na filmove: Savremeno i industrjski (1962) koji daje sliku močvara jugozapadne Makedonije, gdje su se pojavili radnici sa spravama koji bi trebali ovom društvu donijeti nove površine plodnog zemljišta. Film prikazuje pojedine etape iz borbe za bolji i ljepši život, a tema je vječna: boreći se protiv stihije, čovijek mijenja fozionomiju krajolika, i pred njim se umjesto jučerašnje zapuštenosti otvaraju nove perspektive; Svatovi (1964), gdje je riječ o običaju da svake godine, prve srijede u mjesecu veljači, već preko pet stotina godina mladići i djevojke dolaze u Kraljevu Sutjesku, nekadašnju rezidenciju srednjovjekovnih bosanskih vladara, da tu obave, baš na taj dan, skupno vjenčanje: tko se ne vjenča toga dana mora da sačeka mjesec veljača sljedeće godine. Ovaj jedinstveni događaj ima svoje korijenje iz dana  kada su hajduci i drumski razbojnici presretali pojedinačne svatove i otimali im djevojke; Sarajevski atentat (1964) prikaz je događaja i prilika nakon aneksije BiH od strane Austrougarske monarhije, što je izavalo revolt  cijelog naroda, a posebice srednjoškolske omladine, gdje je najizrazitiji revolucionar bio Gavrilo Princip, atentator na prestolonasljenika i okupatora Bosne.

Film je interesantan po tome što je cijeli materijal realiziran na trik-stolu, tehnikom kojom se snimaju animirani filmovi. Film Treći bataljon (1965) govori o partizanskom spomen groblju u Mostaru, što je i povod da se ispriča borbena povijest ovog grada-heroja, a Djeca pakla (1967) je djelo koje je realizirano na osnovici arhivskog, ali filmskog materijala iz vremena  Kozaračke epopeje 1942. godine. Emotivno je prikazana sudbina djece koja su odvajana od roditelja i odvodena u razne logore, a zanimljivo je podsjećanje na te teške dane u paraleli sa sličnim događanjima što su dominirala snimcima TV snimatelja djece u okrutnom ratu u Vijetnamu.

Nekada mit među rudarima, čak mu je lik bio na jugoslavenskoj novčanici, glavni je junak filma Priča o Aliji (1970) koji kao umirovljenik provodi dane kao i ostali njegovi komorati s minimanim mirovinama, ali sa sjećanjima kada se za udarništvo valjalo živjeti. Film je mala realistička poema o vrijednostima radnog pregalaštva. Vrhunac stvaralaštva Suada Mrkonjića svakako je remek-djelo Fasade (1972) koje je nastalo na osnovici ideje TV reportera Milana Andrića. To je film koji govori o ljudskoj dovitljivosti kako da prikrije vlastite slabosti, a tematski je samim tim teži, jer se radi o nebrizi za jednu oazu neljudskog naselja, koja se nalazi u samom centru glavnog grada BiH. A, apsurd je time veći, jer je u paraleli “istine i  laži“ bilo potrebno da se skriju svi nedostaci vladajućeg režima kada je u pitanju obični narod, a istaknu svi “uspjesi“ socijalističke izgradnje iz usta političara koji su bili prisutni na Kongresu samoupravljača Jugoslavije.