Piše: Vesko Kadić Na koncu, za nadati se da će ova Mala povijest bh. kratkometražnog filma u cjelini poslužiti nekome da je dopuni, a i onima koji o ovoj vrsti filma nisu mnogo toga znali. Za nevjerovati je jedino, da ne postoji kinogledatelj koji se, barem jedanput nije susreo s kratkim filmom prikazanim prije cjelovečernjeg igranog filma, ili u posljednje vrijeme njegovim predstavljanjem na TV ekranu.
Piše: Vesko Kadić Sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, pa sve do rata u BiH ne zapažaju se neka značajna djela autora kojih smo u “Maloj povijesti bh. dokumentarnog filma“ analizirali, a razlog može biti u pojavi TV-a koja posredstvom svojih, za nju specifičnih reportaža preuzima ulogu filmskog dokumentarnog zapisa, ali ne u njegovim vrijednostima, jer TV gledatelj želi da bude više informiran, nego da mu se predoči dokument u imanentnom autorskom pogledu na svijet, što je dokumentarni film najčešće imao u prvom planu.
Piše: Vesko Kadić Jedan od najkontraverznijih bh. redatelja, radikal u svakom pogledu, bio je Bahrudin-Bata Čengić, rođen u Maglaju 1931, godine, a preminuo u Sarajevu 2007. godine. Na filmu je od 1951. godine, a status umjetnika dobiva sedam godina kasnije. Studirao je na Filizofskom fakultetu u Sarajevu, a specijalizaciju završio u Londonu, gdje je i asistirao u nekim filmovima engleskih redatelja. U njegovoj filmografiji zabilježeno je da je snimio veliki broj dokumentarnih, pa čak i jedan kratki igrani film (Život je lijep, 1976), ali je prepoznatiljiv po učinku kojeg je postigao u realizaciji cjelovečernjih igranih filmova.
Piše: Vesko Kadić I tako, samo u jednom danu (svaki dan, svako godišnje doba) dat je prikaz mjesta i vremena življenja ovih malih ljudi koji se susreću sa svojim nedaćama, kao da su već odrasli ljudi koji se nalaze na zalasku svoga života. Koliko god težak, toliko i humorom savladiv put, slika je ovih dječaka koji su odlučili da kroz školovanje postanu pravi ljudi, kako su im to imali običaj reći stariji koji nisu imali slično iskustvo školovanja, ako su uopće i išli u školu.
Piše: Vesko Kadić Što je zajedničko “Sarajevskoj školi dokumentarnog filma? Pogled na film iz osebujnog kuta promatranja događaja metodom istraživača koji otkriva aktualne trenutke ljudske svakodnevice, u kojoj je individua prikazana u ulozi antijunaka, što je u stvarnosti tih godina bila svakodnevna pojava. Više se ne veliča heroj iz prošlosti, on je potpuno zanemaren, a u fokusu objektiva ovih autora je mali čovjek sa svim svojim životnim problemima, patnjama i poniženjima.
Piše: Vesko Kadić Za pretpostaviti je da se bh. animirani i lutka film pojavio nakon vidljivog uspjeha “Zagrebačke škole crtanog filma“ u svijetu animacije, kao što je evidentno da su neki bh. animatori usavrševanje i saznanja dobijali prilikom odlaska u Zagreb, na tzv. kurseve animacje. Kao što se dešavalo i u ranim uracima bh. dokumentarista koji su se, u većini slučajeva, okušali i na reklamnom i propagandnom filmu, i bh. animacija svoj pohod započinje na tzv. naručenom filmu.
Piše: Vesko Kadić Prve dodire s filmskom kamerom, po evidentiranoj statistici, Bakir Tanović ima u reklamnom filmu Tkanina (1953), kojeg režira Nikola Đurđević, autor nekoliko manje važnih filmova i koji će se kasnije isključivo baviti radom kao asistent režije na igranom filmu. Tanović će, poslije kao snimatelj, u svojoj biografiji imati oko petnaestak filmova, onih manje značajnih, kao i onih koji se mogu evidentirati kao uspjela djela.
Piše: Vesko Kadić Jedan od prvih sarajevskih kinoamatera u sjeni, što će reći da je vlastite filmove kao i filmove drugih radio iz drugog plana, bio je Zlatko Lavanić. Njegovi amaterski filmovi nagrađivani su na brojnim republičkim festivalima, a bio je jadan od osnivača filmskog časopisa Sineast. Studirao je Građevinski fakultet, ali kao i većina drugih redatelja svoj izbor posvećuje filmskoj režiji, a na profesionalni film dolazi 1966. godine, kada nešto kasnije karijeru počinje kao asistent, a potom pomoćnik režije na igranom filmu, i to uglavnom kod redatelja koji su se bavili suvremenim (Glineni golub, Ram za sliku moje drage, Moja strana svijeta) i ratnim temama (Valter brani Sarajevo, Doktor Mladen).
Piše: Vesko Kadić Kao što je evidentirano djelovanje autora kratkog metra koji nisu snimili ni jedan cjelovečernji igrani film (S. Mrkonjić, M. Fehimović, P. Ljubojev, V. Balvanović i V. Stojanović), činjenica je da su postojali redatelji koji su snimali i jedan i drugi filmski rod, ali daleko u manjem broju u odnosu na njihove kolege-dokumentariste. Jedan od prvih redatelja koji je snimao i prve bh. dokumentarne filmove, kao što je snimio i igrani film Crni biseri, isključivo s domaćim filmskim kadrom, bio je Svetomir-Toma Janić.
Piše: Vesko Kadić Stvaralaštvo Balvanovića, naročito njegovi rani dokumentarni filmovi, moguće je tumačiti u neminovnom razvoju autora koji je sigurno imao na umu krajnji cilj: igrani film. Stoga i ne čudi što su mu prvi filmovi bili “vježbe“ za prelaz iz filmova stvarnosti u filmove fikcije, što će biti dokaz kad realizira dva kratka filma Dječak i konj i Koncert za klupu i orkestar.
