Piše: Selma Delić
Često se mnogi filmofili, ali i mnoge filmadžije, pitaju zašto se pošto-poto mora raditi remake nekog, obično evropskog, filma. Da li se oni, koji se prihvate takvog posla, ikada zapitaju da li će tom “kopijom” originalni film, na neki način, “unakaziti” ili će ipak napraviti “nešto svoje”? U te originale, barem prema nekim mišljenjima, koji će uvijek biti bolji od svojih holivudskih remakeova, spadaju filmovi poput Abre los ojos (1997), Män som hatar kvinnor (2009), Nattevagten (1994), L'Appartement (1996), La Femme Nikita (1990), pa čak i The Crow (1994) koji je šta više američki, odnosno holivudski film, te čiji remake je bio i više nego bespotreban - tačnije, bio je jedna ogromna “filmska fula”. Međutim, ponekad, i zaista samo ponekad, desi se da remake bude čak i bolji od originalnog filma: od načina snimanja, režije, pa čak i scenografije, do odabira glumačke ekipe. Govoreći o jednom takvom filmu, treba navesti najnoviji film Jamesa Watkinsa, Speak No Evil, koji je već prvog dana prikazivanja poharao kino-blagajne, te ga to čini drugim na listi, odmah iza Burtonovog Beetlejuice Beetlejuice.
Ne govori zlo; režija: James Watkins; uloge: James McAvoy, Mackenzie Davis, Scoot McNairy, Dan Houg; 2024.
IMDb rejting: 7.2/10
Rotten Tomatoes rejting: 83%
“Ovdje si ili grabežljivac ili si plijen.”
Ovaj remake danskog filma iz 2022, Gæsterne, je i svojim foršpanom već dao naslutiti da gledatelje čeka jedna uzbudljiva, adrenalinom nabijena, ”psiho-vožnja”, od početka do kraja, te nam nije puno otkriveno - tek toliko da oni koji su gladni jednog filmskog, “psiho-triler” uzbuđenja, pohrle u najbliža kina i dožive stotinu i jedan “filmski flash”.
Radnja filma prati dvije različite porodice koje se upoznaju na ljetovanju u Italiji. Prvi par – Amerikanci Louise (Mackenzie Davis) i Ben Dalton (Scoot McNairy) sa svojom kćerkom Agnes (Alix West Lefler), upoznaju drugi, krajnje neobičan par izuzetno “veselog” i slobodnog duha – Britance Paddyja (James McAvoy) i Ciaru (Aisling Franciosi) koji su tu došli skupa sa svojim sinom Antom (Dan Houg), te sa kojima ostvaruju neobaveznu, ali veoma privlačnu vezu, za koju se nikada ne bi dalo naslutiti da bi možda mogla prerasti u neku vrstu “neraskidivog prijateljstva”. Paddy se predstavlja kao doktor, dok je Ben, koji se doselio u Britaniju sa svojom porodicom, te samim tim “preselio” firmu u London, koja je kasnije bankrotirala, nezaposlen i u potrazi je za poslom.
Nešto kasnije, Benu i Louise stiže razglednica od njihovih “prijatelja sa ljetovanja”, Paddyja i Ciare, koji ih pozivaju na odmor u njihovu vikendicu na selu. Oni sa skepsom prihvataju ponudu i odlaze na druženje koje će se uskoro pretvoriti u krvavu igru mačke i miša.
Da li da uporedimo Bena, Louise, ali i Agnes, sa moljcima koji su, iako ne žele priznati to, privučeni svjetlošću plamena i da li (ne)svjesno jure ka njemu? Ili da ih ipak uporedimo sa nekim drugim kukcima koji nisu svjesni da “upadaju” u paukovu mrežu iz koje nema izlaza? Teško bi bilo dati odgovor na ovo pitanje, ali upravo taj “odgovor”, odnosno dosta sličnih odgovora čini ovaj remake drugačijim i inovativnijim od svog originala, pa samim tim i boljim.
James McAvoy, čiji je talenat došao najviše do izražaja u filmovima M. Nighta Shyamalana, Split (2016) i Glass (2019), je po ko zna koji put pokazao i dokazao da kao jedan karakteran glumac vrijedi svake sekunde gledateljeve pažnje. I sam Watkins je nedavno u intervjuu za američki filmski portal Deadline Hollywood objasnio zašto je izabrao baš McAvoya.
“Kad sam pisao scenarij, Jon Harris, koji ga je uredio i radio sa mnom na mnogim stvarima, izrezao je mnogo filmova s Jamesom u njima. Obojica smo mislili da [glavna uloga] mora biti McAvoy, zar ne? I tako, on je bio moje prvo ‘odredište’. Vrlo je neobično, kao redatelju, kad dobiješ svoje prvo ‘odredište’; često razmatrate dvije ili tri osobe prije nego što dobijete onu osobu koju želite. Otišao sam do Jamesove kuće i popio šolju čaja s njim; pročitao je scenarij i odgovorio potvrdno. A onda kad smo dobili Jamesa, jer on je glumački mamac upravo zbog toga što je tako dobar glumac, naravno da smo morali reći: ‘OK, ovdje imamo glumca svjetske klase. Ovo će biti zabavno.’”, izjavio je Watkins.
Watkins, koji je svoj (budući) status horror mastera pokazao svojim prvim fimovima kao što su Gone (2007) i Eden Lake (2008), te ga opravdao filmom The Woman in Black (2012) i definitivno svojim najnovijim filmom Speak No Evil, će zasigurno, danas-sutra, parirati “kraljevima psiho triler/horor žanra” kao što su John Carpenter, Wes Craven, pa čak i Hideo Nakata. Dovoljno je samo reći da svi oni koji su filmski adrenaline junkies moraju da pogledaju ovaj film, jer je definitivno pun pogodak.
