Kažu da kada su veteranima iz čete E, 101. padobranske divizije prvi put pustili seriju Band of Brothers ljudi zaplakali jer su im bolne uspomene ponovo izronile na površinu od prikazane realnosti njihovog ratovanja u Evropi 1944-1945. Isto tako kažu da su se sovjetski veterani borbe za brdo 3234 u Afganistanu nasmijali u lice Fedoru Bondarčuku kada je snimio 9th Company zbog količine neistine prikazane u filmu. Združena braća su postala jedna od omiljenih i najcjenjenijih mini serija, a 9. četa jedan od najisplativijih ruskih filmova nagrađen sa čak devet različitih nagrada. Zašto sam ovo spomenuo? Zato što ratni filmovi, bilo da su bazirani na istinitom događaju ili su tek plod scenarističke mašte, rijetko mogu biti promašaj, ali postoje i izuzeci. Film Fury je jedan od takvih.
Srce od čelika; režija: David Ayer; uloge: Brad Pitt, Shia LaBeouf, Logan Lerman, Michael Peña, Jon Bernthal, Jason Isaacs, Scott Eastwood; 2014. IMDb rejting: 7.7/10
Rottne Tomatoes rejting: 77%
David Ayer, čovjek koji je do ove godine imao više nego dobre filmove, je odlučio odati počast zaboravljenim američkim tenkovskim posadama iz Drugog svjetskog rata jer mu je djed veteran iz tog rata i tako se malo odmoriti od svijeta policajaca, koji su mu do sada gotovo uvijek bili predmet filmova. Tako nam je donio jedan od najiščekivanijih filmova 2014., kojeg su naši maštoviti distributeri preveli kao Srce od čelika. Ayer nam u filmu donosi svoju priču, i ne temelji scenario na nekom istinitom događaju, pa tako imamo prilično standardnu priču o grupi vojnika (u ovom slučaju tenkovska posada), koja je skupa prošla sito i rešeto te se među njima stvorila ta neraskidiva bratska veza kakva se javlja samo među ratnicima, a onda naglo ostaju bez jednog člana koji biva zamijenjen regrutom, koji je rat vidio samo u novinama, a da stvar bude gora, momak nije ni obučen za tenkistu. Priča je prepuna klišea i više je nego predvidljiva. Gotovo da možete pretpostaviti ko će kada poginuti, koliko je predvidljivo. To je ujedno i jedna od većih mana ovog filma, ali ne i najveća.
Ayer je sjajan scenarista koji je pokazao da itekako zna baratati sa likovima i time dosta vadi film. Njegovo pisanje uz izvedbe glavnih glumaca, posebno Brada Pitta, stvaraju upečatljive likove sa kojim suosjećate. Majstor je Ayer i za brutalni prikaz rata, što uz sjajnu fotografiju, budi nelagodu u vama, još od prve scene, perfektno nam predstavljajući okrutnost i surovost ljudi u ratu. Sve to skupa ide sjajno prve dvije trećine filma, a onda dođe posljednja trećina koja film jednostavno sroza gomilom nelogičnosti kojima nema kraja. Naime, od samog trenutka kada pogledate foršpan za film znate ka kakvom kraju film ide. Čak i ako niste gledali foršpan, onog trenutka kada Pitt i njegov vod dobiju zadatak da zauzmu neku raskrsnicu Bogu iza nogu i da je čuvaju po svaku cijenu, znate ka čemu to ide. Nemam ništa protiv posljednjeg uporišta, pa makar to i bio prikaz prepun neistine kao u spomenutoj 9. četi, ali ako je Bondarčuk pretjerao tamo, onda je Ayer “zasrao motku” ovdje.
Šta reći o toj nesretnoj posljednjoj trećini? Mrak padne u roku nekoliko sekundi, Njemcima za prijelaz nekoliko stotina metara treba toliko vremena da im Ameri stignu postaviti zasjedu, pripadnici elitne njemačke jedinice fulaju tenk protivoklopnim oružjem na udaljenosti od dva metra, granate prolaze kroz tenk i članove posade i misteriozno nestaju, mitraljez na tenku može pucati pod uglom od 90 stepeni i masa drugih nelogičnosti srozavaju cijeli Ayerov trud i rad koji je pokazao do tog dijela. Takvoj trećini nije bilo mjesto u ovom filmu, već u nekom od nastavaka Stalloneovih Plaćenika ili nekom filmu Chucka Norrisa iz osamdesetih.
Neko će reći da je ovo dobar ratni film. Upravo zahvaljujući upečatljivim likovima, režiji, zvuku i fotografiji, Srce od čelika predstavlja gledljiv film, na korak od promašaja. Svakako puno bolji od prethodnog Ayerovog filma, Sabotaže, koji je blago rečeno loš.