Piše: Lejla Panjeta

Upozorenje: Gledati bez odjeće!, trebalo je pisati na uvodnom telopu filma The True Cost, dokumentarca Andrewa Morgana o tekstilnoj inustriji i njenim katastrofalnim posljedicama za planetu na kojoj živimo. Morgan je priznati svjetski dokumentarista koji smatra da je pričanje priče kamerom sredstvo u borbi za ljudskost. Njegovi radovi promoviraju teme koje nam ukazuju na globalne probleme. The True Cost je priča o odjeći. Ovaj angažirani film natjeraće vas da pregledate etikete u svom ormaru, da dobro razmislite o sljedećoj kupovini novih modnih artikala koji vam ili ne trebaju ili ćete ih obući ponekad, te da pretažite internet u potrazi za mjestom proizvodnje vaše omiljene dizajnerske marke. Rezultati pretrage: Jugoistična Azija.

The True Cost  je angažirani dokumentarni film o tekstilno-dizajnerskoj industriji kroz koji se pokazuju devastirajuće posljedice ove sve više neodržive industrije, koja smanjivanjem cijena robe postaje drugi najveći zagadjivač planete nakon nafte i naftnih derivata. Scene gomila stare i pomodarski nazvane second hand odjeće koja nikome ne treba, sa kadrovima zagađene vode koju u zemljama u razvoju proizvode fabrike garderobe, neki su od prizora koji će gledalac zasigurno pamtiti iz ovog filma. Film prati i priču jedne od najveće katastrofe ove industrije – rušenje zgrade Rana Plaza u Bangladešu 2013. u kojoj je poginulo 1.129 radnika tekstilne fabrike, a 2.515 zaposlenika ozlijeđeno. Uz intervjue rađene sa radnicima i vlasnicima kompanija u Americi, Evropi, Africi i Jugoistočnoj Aziji prati se i život jedne radnice koja prima 10$ mjesečno za svoj svakodnevni rad na šivaćoj mašini u jednoj od fabrika koje proizvode garderobu za velike svjetske marke. Standard zaposlenika iz nerazvijenih zemalja (tj. zemalja u razvoju, kojim razvijene zemlje baš i ne dozvoljavaju da se razviju) nije najveći, i oni sasvim dobro žive za tako male pare, argument je nekih od vlasnika tekstilnih lanaca proizvodnje u razvijenim zemljama. Potražnja je ogromna, cijene radne snage u zemljama u razvoju niske, a dizajnerske kompanije traže najpovoljnijeg proizvodjača (čitaj: irgeta).

Zato naša dizajnerska garderoba, koja košta nešto više od 2$ u proizvodnji dolazi sa etiketom Made in Sri Lanka, Made in Banglades, Made in Pakistan, itd. Film prstom direktno upire u kompanije kao što su HM, Gap, Zara, Walmart, Target i slično. Statistički podaci o „konzumaciji garderobe“  su poražavajući. Samo dvadeset godina unazad konzumirali smo 500% manje tekstila, a šezdestih godina prošlog vijeka Amerika je proizvodila 95% svoje odjeće, dok se danas u ovoj zemlji proizvodi samo 3% odjevnih predmeta koji se konzumiraju svakodnevno. Problem propagande, advertajzinga (reklamne industrije koja nije ništa drugo do varijanta propagandne tehnike) usko je doveden u vezu sa konzumerizmom i to na logičan i skoro marksistički način (što je za svaku pohvalu, s obzirom da se radi o intervjuiranim profesorima i stručnjacima iz SAD-a). Film opisuje i proces zagađenja, posljedice pesticida i genetski modifikovanog pamuka, koji prodaje niko drugi do vodjeći globalni „kontrolor sjemena i hrane“ kompanija Monsato. Proces je dizajniran tako da se kupovinom sjemena pamuka kupuje i pesticid, koji što se više koristi, sve manje daje uroda, a zemlja ostaje za nekoliko godina potpuno uništena. Sva ova hemija nalazi puteve do zdravlja običnog čovjeka, te djece koja se radjaju sa defektima i smrtonosnim bolestima. Užasavajuće stanje u tekstilnoj industriji u svijetu pokušavaju promijeniti pojednici koju su se odlučili na organsku proizvodnju pamuka ili dizajneri poput Stelle McCartney sa principima „fare trade“ manufakture. Izgledi za promjenu i nisu baš tako dobri, s obzirom da je sistem toliko okoštao da je evidentno koliko veliku cijenu plaćamo za pomodarstvo i manipulativne trikove konzumerskog društva. The True Cost brilijantno vodi dokumentarnu priču iz svih ovih perspektiva o tekstilnoj industriji. Slažu se kockice, o kojima ne razmišljamo kada idemo u šoping, ili kada ujutro pred ormarom slažemo dnevnu kombinaciju odjeće.

Stanje u koje smo se sami u konzumerskom društvu doveli nije ništa drugačije od ponosa (tzv. hibrisa – arogancije junaka grčkih mitova) koji je neminovno odveo Titanic u propast. James Cameron u dokumentarnom filmu Titanic: the Final Word with James Cameron ukrako opisuje svoju fascinaciju sa naracijom o Titanicu, najvećem pokretnom objektu za svoje vrijeme i njegovom katastrofom na prvom putovanju. Mašina koju je napravio čovjek, toliko je jaka, snažna, brza i velika da se ne može zaustaviti. Mit o neuništivosti dovodi do katastrofe. Ova naracija je skoro mitološka i predstavlja alegoriju svijeta na putu ka uništenju. Ubjeđenost da smo predobri za neuspjeh dovodi do sudara sa santom leda, nakon čega se spašava samo prva kalsa, a druga i treća su žrtvovane zaradi bogatih. Cameron poredi santu leda sa globalnim zagrijavanjem, problemom koji je evidentan, ali sistemski nerješiv. Kada bude kasno, glad će pogoditi siromašne (drugi i treću klasu, tj. zemlje u razvoju), a bogati će se već izvući. Ustroj sistema koji čine biznis, politika i novac je takav da niko neće hodati gol zato što je stanje u tekstilnoj industriji nehumano. Tek kada nas zatrpaju otpadi, potruju otrovi iz pesticida, sprže ljetni toplotni udari, poplave kiše i zaveju snjegovi stanje će se promijeniti. I to samo za bogate. Gdje smo već vidjeli takav scenarij?

Cyberbilioner Valentine u filmu Kingsman: The Secret Service poredi čovječanstvo sa virusom, a globalno zagrijavanje sa groznicom. Njegov monstruozni plan je da se par boagtih i odabranih spasi, a sve druge da se uništi odredjenim frekvencijama koje emituje njegova telekomunikacijska kompanija. HAARP na djelu! Malo humanije rješenje problema nudi Dan Brown u romanu „Inferno“, prema kojem će se DNK modifikacija vršiti tako da će virus (koji je pušten na slobodu) uzrokovati sterilitet u narednim generacijama. Distopijskim problemom zagadjenja i uništenja Zemlje bavio se nedavno i Interstellar u režiji Christophera Nolana.  Genetski modifikovanom hranom i industrijom hrane koja je ekonomski i zdravstveno neodrživa, Sadamovim nuklearnim naoružanjem kao izgovorom za uništenje žitnice u Iraku, te monopolom Monsata bave se dokumentarni filmovi Fast Food Nation, Super Size Me, Food, Inc. te izvrsna studija Williama Engdahla Sjeme uništenja. Očito je da problem prenaseljenosti Zemlje i propasti u koju srljamo u sistemskom stroju koji plovi prema svojoj santi leda postaje goruće pitanje u dokumentarnim i igranim filmovim, te bestselerima. Pitanje je da li umjetnici i autori samo ukazuju na problem i kolika je njihova moć da utiču na sistem i društvo? Hoćemo li se sudariti sa ledenjakom u dizajniranoj odjeći i sa Coca Colom u ruci sada ili kasnije?

Objavljeno u Urban magazinu

Lejla Panjeta je vanredni profesor iz oblasti filmskih studija, vizuelnih komunikacija i ideologije na Fakultetu umjetnosti i društvenih nauka Internacionalnog univerziteta u Sarajevu. Diplomirala je multimedijalnu režiju i žurnalistiku, magistrirala komunikologiju i doktorirala filmsku propagandu iz oblasti komunikacijskih nauka.