Piše: Mirza Skenderagić

Ovaj film je nešto najbolje što se dogodilo našoj zemlji poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, rekao je reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić za „Dnevni avaz“ dodavši kako je film U zemlji krvi i meda dokaz agresije i genocida.

Možemo pretpostaviti da uvaženi reis-ef. Cerić nije mislio na umjetničku vrijednost filma, jer ako jeste, onda bi se vrhovni poglavar Islamske zajednice u BiH zaista morao zabrinuti za svoje poznavanje umjetnosti i pod hitno ga pokušati popraviti. Naravno da Cerić film nije posmatrao kao umjetničko djelo, kao što nije ni većina građana koja se nemilice rasipala izjavama o „savršenstvu“, „nevjerovatnosti“, pa i onim malo manje promišljenim, „Bravo“, „Film je boli glava“, već o samoj Angelinijoj odluci da napravi film o agresiji na BiH. Međutim, te izjave, naravno, nisu osviještene i postale su, da upotrijebimo popularnu riječ, „nevjerovatan“ marketing za jedan poprilično loš film. Nažalost, o filmu kao umjetničkom djelu se pričalo najmanje, a kada se ta njegova najvažnija strana zanemari, onda film postaje holivudska zabava za široke mase, a ovaj film, ako je sudeći prema temi koja je izabrana, morao je postati sve osim toga.

Kao neko ko je većinu svoje filmske karijere posvetio ispraznim holivudskim ostvarenjima, Angelina Jolie ni u svom režiserskom i scenarističkom ostvarenju nije uspjela izbjeći tu površnost. Ta površnost, koja u filmovima kao što su Tomb Raider nije mana nego vrlina jer ima ciljanu publiku, u filmu U zemlji krvi i meda je neprihvatljiva i pogubna. Pristup u kojem se ni ne nazire neko autorstvo, prenesen je i na sam sadržaj filma, koji na trenutke, više prava na pobunu daje žrtvi, negoli agresoru.

U centru priče filma U zemlji krvi i meda je ljubav između Ajle (Zana Marjanović) i Danijela (Goran Kostić) koja počinje u BiH 1992. godine, ali tada dolazi rat. Već od samog izbora naslova, nailazimo na prvi problem. U zemlji krvi i meda zaista zvuči kao otrcana i potrošena fraza koja, ne samo da nagovještava ranije spominjanu površnost, već nas uvlači u jedan svijet predrasuda, svijet koji nas posmatra sa strane i kojem je najjednostavije da stvari tako pojednostavi. Ipak, Angelina je izabrala taj naslov i onda smo bar očekivali da će se njega držati. Međutim, nije. Kao scenarista, Angelina Jolie je morala pronaći i provući događaje koji će nas uvjeriti da je to baš ta zemlja i da ne može biti ni jedna druga. Prizora sa krvlju u filmu ima veoma malo i ona je jasno naznačena tek u posljednoj sceni u kojoj Danijel ubija Ajlu, pucajući joj u glavu i prosipajući njenu krv po zidu, a koja je dakle, također nespretno izabrana, i koja u velikoj mjeri omalovažava svu onu silnu krv koja je prosuta tokom četverogodišnje agresije na Sarajevo i BiH. Zemlju natopljenu krvlju spominje jedino general Nebojša (Rade Šerbedžija), međutim njegove riječi neodoljivo podsjećaju na neki historijski tekst koji bez puno truda možemo pronaći na Wikipediji. S druge strane, ne postoji događaj koji će opravdati zašto je ovo zemlja meda, a zašto ne, recimo džema, kada se ni jedan ni drugi uopšte ne spominju. Kao, režiser, Angelina Jolie je također morala pronaći način da nam čulno približi bolnu krv i slatki med iz naslova. Kao genijalan primjer čulnog približavanja jedne tako slatke i primamljive stvari, treba navesti film Ukus trešnje iranskog režisera Abasa Kjarostamija, koji je ukus trešnje približio odlukom da film snimi sa crvenkastim filterom koji nam, ne samo vizuelno, već i okusno probližava riječ trešnja.

Dalje, scenarij filma je u najmanjoj mjeri amaterski i nezgrapno napisan. Njegova struktura stoji na staklenim nogama i što je najpogubnije, ona apsolutno dopušta i ubacivanje novih i izbacivanje već postojećih scena, a da to uopšte ne utiče na film kao cjelinu, kao gotovo i završeno umjetničko djelo. Događaji se nižu bez ikakve uzročno – posljedične veze, a prvih pola sata, gledatelji su primorani nagovještavati odgovore na pitanja: ko koga odvodi, ko su ti raskalašeni vojnici, a ko uplašeni civili??? Također, scena u kojoj jedan te isti tip vojnika kuca građanima na vrata i poziva ih da izađu, izgleda vještački i gotovo lažno, ne u smislu da se to zaista nije desilo, već naprotiv, da se desilo mnogo gore. Od ludila koje je tada stiglo na sarajevsko naselje Grbavica, a koje je očigledno popularna glumica željela da oživi, nema ni traga. Sve djeluje iritirajuće smireno, vojnici ponavljaju jedne te iste rečenice, građani izgledaju kao da idu na izlet s kojeg će se uskoro vratiti i prepričavati nove dogodovštine. Vrhunac izvještačenosti predstavlja scena u kojoj se jedna starija žena odluči pobuniti i odbaciti pomisao da vjerovatno zauvijek odlazi iz svoga stana. Vojnik je upuca bez riječi, a ostali hladnokrvno nastavljaju da sprovode nečiju volju i potpisuju da se odriču svoje imovine. Naravno, ne treba zaboraviti ni grešku sa snijegom, koji u to vrijeme nije bio ni u planu, ali vjerovatno se pomislilo da će sve izgledati mnogo gore i strašnije ako se pomjeri za nekoliko mjeseci i prebaci u hladnu sarajevsku zimu. Ta scena ili taj jedan kadar, mnogo je jasniji, realističniji, a time i emotivniji i strašniji u filmu Remake Dine Mustafića, u kojem nema vremena za oblačenje kaputa, postavljanje besmislenih pitanja, u kojem nema vremena ni za uzdah, i za koji se zna da vodi prema nečemu od čega se ježi koža.

Ipak, ono što je vjerovatno najveći problem samog scenarija ovoga filma jeste dijalog koji u pojedninim trenucima zvuči gotovo parodijski. Zaista se stiče dojam da je Angelina Jolie dijalog ubacivala tek onako da se popuni kadar i da likovi tako mogu pričati do beskonačnosti, o čemu god žele.

- Zašto si donio vino? Da ti nije rođendan?

- Nije. Da nije tebi rođendan?

- Nije. A kad je tebi rođendan?

...A kad je tebi rođendan?

-...

Ovo je nažalost samo jedan dijaloški dio scenarija, a predstavlja scenu u kojoj Danijel donosi vino u sobu u kojoj je Ajla svojevoljno zatočena. Ne treba zaboraviti činjenicu da je prošlo nekoliko godina od upoznavanja ovog zaljubljenog para, kao ni pomisao da Ajla ne zna ništa o svojoj sestri ni prijateljima, i da je okružena srpskim vojnicima koji su bebu njene sestre bacili sa balkona. Ovakvih i sličnih neuvjerljivih scena je mnogo, a među njih spada i ona u kojoj Danijel vodi Ajlu na romantičnu večer, oblačeći je u najljepšu haljinu i najsjajnije ratne cipelice. Na opšte neiznenađenje, odvodi je u razrušeni muzej i dok se on razmeće svojom muškom domišljatošću, Ajla nam, posmatrajući jednu umjetničku sliku, saopštava jednu neizmjerno važnu informaciju u tom trenutku: Da je oduvijek željela da dodirne autorove poteze kistom. Tek što je večer počela, scenu prekida srpski vojnik, koji je, gle čuda, znao tačno mjesto i vrijeme najtajnovitijeg mogućeg susreta. Saopštava Danijelu da ga traži otac, a ovaj bez razmišljanja odlazi i Ajlu ostavlja samu. Jednostavno je teško povjerovati u to Ajlino popuštanje nepovjerenja i predavanju osjećajima, a još teže u Danijelovu neodlučnost koji zaista ne zna da li voli ili mrzi, da li vjeruje ili sumnja. Kao primjer savršeno uklopljenog scenarija i još prirodnije ispisanog dijaloga mora se navesti film Savršeni krug za koji scenario potpisuje Abdulah Sidran. Dok osluškujemo riječi…

- Ne kaže se granatla nego granata

- Svejedno kako se kaže, ja se opet upišam.

...tačno znamo da one moraju biti upravo te i ni jedne druge, u tom trenutku i na tom mjestu. Mi znamo da njih moraju izgovarati upravo oni likovi koji ih izgovaraju sa jedinim mogućim glasom i jedinim mogućim izrazom lica. Prizor u kojem Hamza (Mustafa Nadarević) i Kerim (Almir Podgorica) pronalaze mrtvog Adisa (Almedin Leleta) i skupljaju se jedan uz drugog bez riječi i glasa, izgleda mnogo uvjerljivije od preglumljivanja Ajline sestre Lejle (Vanesa Glođo) u sceni u kojoj ona pronalazi svoju mrtvu bebu. Ipak, glumačka ostvarenja glumaca iz BiH, Srbije i Hrvatske treba izdvojiti na bolju stranu filma, bar one u kojima ne moraju izgovarati očajno napisani dijalog. U tom hvatanju za slamku, treba izdvojiti ulogu Zane Marjanović koja je u pojedinim momentima filma zaista pokazala da je riječ o najtalentovanijoj mladoj glumici u regionu. To se sa druge strane ne može reći za Gorana Kostića koji se, kao i Angelina Jolie, utopio u holivudskom načinu interpretacije.

Jedan od najvećih propusta u filmu jeste pitanje silovanja žena iz Bosne i Hercegovine, kojem je također pristupljeno poprilično slobodno i bez imalo uzdržanosti. Zaista je nevjerovatno da niko nije primijetio jedan tako težak propust, u sekvenci filma u kojoj Ajlu brutalno siluje srpski vojnik, a onda ona, samo nekoliko dana poslije ili čak manje, regularno uživa u seksualnom odnosu. Kao zamjena za ovakvo prikazivanje, jednog od najtežih i godinama poslije najbolnijih segmenata rata, nameće se film Grbavica Jasmile Žbanić koji na jasan i jednostavan način prikazuje život silovanih žena, koje ni petnaest godina poslije rata nemaju snage prići muškom licu.

Ono što zaista para oči gledatelja naviknute na „krivu“ sarajevsku struju jeste poopćavanje ovoga rata i iskustva koje je on sa sobom nosio, svodeći ga gotovo na tipski, i čineći ga tako živim, i na bilo kojoj teritoriji, i u bilo koje vrijeme. Zaista je teško prihvatiti prizore u kojima građani u opkoljenom Sarajevu žive gotovo kao pećinski ljudi ili likovi iz nekog filma u kojem su vampiri i zombiji zauzeli grad, pa su posljednji preživjeli osuđeni na lizanje konzervi ili kikiriki – putera. Ljudi su ipak živjeli za vrijeme agresije i kao glavni razlog njihovog opstanka jeste upravo taj – što nisu pristajali na smrt. Kupali su se, šišali, rezali nokte, pravili pice od ribe u crvenom sosu, pravili eurokrem od mlijeka u prahu, igrali predstave, utakmice, prikazivali filmove, imali izbor za miss. Kao mnogo autentičniji prikaz tog dijela rata vrijedi spomenuti film Dobro došli u Sarajevo poznatog britanskog režisera Michaela Winterbottoma. Film je snimljen daleke 1997. godine i sigurno vrijedi za najbolji strani film o ratu u BiH, bar jedini koji se takmičio na filmskom festivalu u Cannesu. Ovaj film zapravo predstavlja jedini način da stranac istinito vidi protekli rat, a da ne napravi kardinalne pogreške svojim oživljavanjem neproživljenih priča. Winterbottom koristi mješavinu dokumentarnih, igranih i kvazidokumentarnih scena, te preko takvog postupka kroji prilično uvjerljive i različite karaktere koji su se mogli naći u sarajevskom paklu. U filmu Angeline Jolie, koji je nastao po novom holivudskom receptu, teško da postoji odgovor na pitanja: zašto je neki kadar snimljen iz donjeg, a zašto ne recimo sa strane ili pod pravim uglom??? Kao zaključak i pokušaj zaokružavanja priče, u jednom od posljednjih kadrova u filmu, u obliku vijesti na radiju u trajanju od nekoliko sekundi, dolazi potvrda ili „dokaz“ genocida.

Ovaj film je nešto najbolje što se dogodilo našoj zemlji poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, rekao je reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić za „Dnevni avaz“, dodavši kako je film U zemlji krvi i meda dokaz agresije i genocida.

Objavljeno na portalu novinar.me