Gutač nula je portret umjetnika, priča o bh. pjesniku i piscu Vuku Rodiću, koji je nakon zemljotresa u Crnoj Gori 1979. završio na psihijatrijskom liječenju.
Scenarij dokumentarnog filma Gutač nula potpisuje Mili Đukić, dok je režiju pored njega radio i producent filma Goran Stojkić, koji skupa sa Helenom Benko čini i kamermansku ekipu. Film je nastao u produkciji Bonk studija i Ambasade kulture Amplituda iz Mostara.
Svoju debitantsku zbirku pjesama Vremeplov, Rodić je uspio objaviti 1987, ali se nakon toga njegovo stanje pogoršalo i njegova hospitalizacija je trajala 17 godina, s prekidom tokom rata, da bi se 2007, nakon 20 godina šutnje, kroz književnost ponovo vratio u život svojom kultnom zbirkom pjesama Sfumato.
“A šta to meni može biti interesantnije od vlastitog života“, kaže Rodić u jednoj od svojih neimenovanih pjesama okupljenih u zbirci naziva Gutač nula, koju je objavila izdavačka kuća Vrijeme iz Zenice. Ipak, budući da je riječ o vrsnom pjesniku, Vuk Rodić pišući o vlastitom mikrokosmosu daje glas i svim onim nevidljivim, izbrisanim, zanemarenim, “luđacima” i “ubogim pjesnicima” čija nam neugledna vanjština i nevelika kupovna moć kvare sliku blještave kapitalističke stvarnosti.
Poeziju je, piše Rodić unutar korica Gutača nula, učio od klasika, a ne od dosadnih profesora književnosti. Bili su to Ezra Pound, Czesław Miłosz, čitav niz poljskih i ruskih pjesnika, potvrđuje, ali se kao njegov jedini potencijalni uzor izdvaja njemački ekspresionistički pjesnik Gottfried Benn. U prozi se drži crnog humora i harmsovskog apsurda, te je njegov Glissando zbirka upravo takvih priča.
U romanu Tužna felisidada, knjizi posvećenoj autsajderima – onima koji se nisu snašli u društvu nemilosrdnog kapitala, tzv. “ništarijama”, glavni je junak obični čovjek koji je shvatio da je izigran, osoba koja je u društvu ostala bez svega, a u sebi ima još samo ponos i bijes, osobnu dramu koja romanu daje psihološku snagu i dubinu. Srdžba je pokretala mnoga velika djela svjetske književnosti, uostalom, zapadna književnost i započela je Homerovom srdžbom. Bijes je onaj duboki usamljeni otpor pojedinca društvu, temeljni spiritus movens borbi za opstanak, povratak nadi i razumijevanja svakodnevnog.
Narator, piščev alter ego, nakon liječenja, pokušava mentalno pobijediti život, ne uz pomoć jeftinih priručnika, nego vlastitom logikom i pisanjem.
“Od vlastitog života napravio sam eksperiment, stradao u strašnoj eksploziji. Osvanuo sam u komadima, nisam se lijepio sekundarnim ljepilom, stihom sam se lijepio, stih mi je kičmu ispravio. Poeziju, uopće umjetnost, doživljavam kao najbolju varijantu reanimacije. Ispljunuo sam sav mrak umobolnice.” – naglašava fenomenalni i buntovni Vuk Rodić.
Za knjigu Tužna felisidada je dobio književnu nagradu Andrićevi dani.
Malo o piscu i pjesniku, Vuku Rodiću:
Vuk Rodić rođen je 1958. u Mesićima kod Rogatice. Studirao je na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu i Višoj pomorskoj školi u Rijeci, Kotoru i Splitu. Prvu knjigu pjesama Vremeplov objavila mu je Izdavačka kuća “Svjetlost”. Zbirku Sfumato štampao je sarajevski “Buybook” 2007. godine. Glissando je također objavio “Buybook” 2008, Hipotalamus i cvjetovi kukuruza 2015, Gutač nula 2017, izdavač “Vrijeme”, Jutro je mirisalo na koprivu 2017, izdavač “Planet poezija”, Strašilo 2018.
Živi i stvara u Sarajevu, te nas i dalje oplemenjuje sa svojim fascinirajućim, bezvremenskim tekstovima koji zovu na pobunu i na što srčaniju “žudnju za životom“.
