Piše: Midhat Ajanović Ajan Šarm i vizualna snaga Akire prvenstveno leže u minuciozno detaljnim krupnim kadrovima, hiperrealističnim pozadinama i realističnoj animaciji prikazanoj u vrtoglavom tempu i s brzom dinamikom. Otomo nije samo oblikovao svoj grafički stil oslanjajući se na japansku tradiciju već je također crpio inspiraciju iz Jeana Moebiusa Girauda i drugih europskih autora stripa, ponekad im odajući počast kratkim referencama.
Piše: Vesko Kadić Zašto smo pokrenuli animirani film u BiH? Prije svega, animirani film u našoj Republici nije ni postojao prije nas (?), izuzev dva filma koje je režirao Vefik Hadžismalović, a mi smo se odlučili da pokrenemo nešto što nije bilo do tada prepoznatljivo unutar bh. kinematografije. S obzirom da je jugoslavenski animirani film, posebno Zagrebačka škola crtanog filma, bila u ekspanziji, a Dušan Vukotić dobija Oscara za Surogat (1961), sve skupa postaje jedan izazov da se slično napravi i u Sarajevu.
Piše: Midhat Ajanović Ajan Dodir zla se u popularnoj filmskoj historiji najčešće pominje po onoj uvodnoj četverominutnoj sceni snimljenoj u neprekinutom kadru. Malo ko je primjetio da je on kasnije još nekoliko puta ponovio istu stvar, ali je to bilo toliko perfektno uklopljeno u filmsku strukturu da je ostalo nevidljivo. Osnovnu priču o Quinlainu, čovjeku do grla utonulom u živo blato sopstvene propasti, svojevrsnu vlastitu autokarikaturu, Welles je u toku snimanja stalno mijenjao i obogaćivao improvizirajući i dopisujući nove uloge.
Filmski portal Filmofil i Kinoteka BiH jednom mjesečno predstavljaju po dva plakata bh. filmova nastalih u periodu od 1951. do 2012.
Piše: Midhat Ajanović Ajan Posebno mjesto u generaciji koja je revitalizirala američki film pripada Martinu Scorceseu (New York, 1942), čovjeku koji će, slično Coppoli, ispražnjenu holivudsku ambalažu ispuniti autentičnim sadržajem: kombinacijom italo-američke duše, američkog mita i iskustva prethodnih četrdeset godina, ne samo američke, filmske povijesti.
Piše: Vesko Kadić Primjer takvog realističkog modela, jednog standardnog izraza je animirani lutka–film Ne diži nos. No već u animiranom filmu Izlog, pojavljuje se jedna nova vrsta lutka–filma, u kome je vidljiva stilizacija kao model kojem su se služili i tadašnji veoma uspješni autori “Zagrebačke škole crtanog filma“. (Zanimljivo bi bilo daljnje poređenje zagrebačkih animatora s radom autora u studiju Walta Disneyja: skokovita, redukovana u odnosu na prirodnu, narativnu animaciju.)
Piše: Midhat Ajanović Ajan Znam za barem deset filmskih verzija revolveraškog obračuna kod O.K. Corala, a čitao sam i masu stripova, romana, feljtona o tih najpoznatijih trideset sekundi u američkoj historiji. Sve mi je to izlapilo iz pamćenju, sve osim Fordove romantične vizije tog događaja u filmu Moja draga Clementine.
Filmski portal Filmofil i Kinoteka BiH jednom mjesečno predstavljaju po dva plakata bh. filmova nastalih u periodu od 1951. do 2012.
Piše: Vesko Kadić Biti redatelj animiranog filma, pitanje je biti uopće redatelj koji ima zadatak da realizira određeno djelo. Svaki rod u kratkometražnom filmu zahtijeva da redatelj posjeduje određeni osjećaj, sluh, ljubav prema odabranom događaju koji pripada određenom žanru radnje. Kao i u kratkom igranom ili, recimo, dokumentarnom filmu, i redatelj animiranog filma surađuje s snimateljem, toncem, scenografom, s tim da u rodu animacije postoje nova zanimanja kao što su: glavni crtač, fazer, kolorist, crtač pozadina, itd.
Piše: Saša Džino Desila se čudna stvar, kako opisuje likove i kako se kreće radnja, sve mi nekako poznato i postaje poznatije dok mi ne izroni lice glumca i spajam ga s likom. Dijalog i izgovorene riječi mozak mi dovršava i sjećanja iz magle izlaze kao da sam jučer gledao film. Brzo mi je bilo jasno koliko je film scenaristički sličan, odnosno skoro identičan Ćopićevoj izvornoj priči.
