Piše: Midhat Ajanović Ajan McLaren sebe međutim nije smatrao crtačem, on je sebe vidio kao neku vrstu koreografa koji usklađuje igru i ritam pokreta. Cilj mu je bila harmonija između svijetla, zvuka i vremena. Baš kao klasična muzika, njegovi se filmovi ne tumače već osjećaju. U nečem što je obično kolektivni čin on je individualac, svoje je filmove stvarao sam od početka do kraja - uključujući tu i muziku koju je crtao direktno na tonsku vrpcu.
Filmski portal Filmofil i Kinoteka BiH jednom mjesečno predstavljaju po dva plakata bh. filmova nastalih u periodu od 1951. do 2012.
Piše Midhat Ajanović Ajan: Sa nekoliko briljantnih detalja poput onog kada Porco odbije ponudu fašista da im se pridruži riječima ja sam radije svinja nego fašist, Miyazaki opisuje njegov karakter u kojem se može prepoznati Hemingway - touch, kao i tipični cinizam muškarca srednjeg doba koji naglo postane svjestan prolaznosti.
Piše: Vesko Kadić Poznat kao eksperimentator, u nedostatku svega potrebnoga za rad na jednom animiranom filmu, on pronalazi način i za stvaranje, ustvari improvizuje rad na animiranom filmu. Na jednom kućnom prozoru, na kome se, stjecajem okolnosti, nalazilo nerazbijeno staklo, Begović crta faze, ali tako što na tom kosom tavanskom prozoru, koje gleda u nebo, u jednoj čudnoj pozi (kao kada bi slikar ležao ispod štafeleja okrenutom k podu!) stvara animirani film.
Piše: Midhat Ajanović Ajan O jednoj takvoj pojavi govori biografski film Martina Provosta Séraphine iz 2008. Film, koji je svojedobno zasluženo nagrađen sa sedam nagrada César, vjerodostojna je biografija naivne slikarice Séraphine Louis, umjetničko ime Séraphine de Senlis, koja je slikala isključivo motive cvijeća i voća organiziranih u kompozicije olujne energije i predočenim ekspresivnim, psihodeličnim bojama koje je sama sastavljala katkada miješajući krv sa temperom.
Filmski portal Filmofil i Kinoteka BiH jednom mjesečno predstavljaju po dva plakata bh. filmova nastalih u periodu od 1951. do 2012.
Piše: Midhat Ajanović Ajan Ingmar Bergman, to je više od četrdeset filmova (među kojima remek-djela poput Sedmog pečata, Izvora djevičanstva, Krici i šaputanja, Persona…) za koje je uglavnom sam pisao scenarije, tri Oscara za strani film, desetine glavnih nagrada u Cannesu, Veneciji, Berlinu, stotinjak teatarskih i dvadesetak televizijskih režija, autentičan opus dokumentarnih filmova i filmske književnosti – sličnu pojavu filmska, i ne samo filmska, historija teško da je zabilježila.
Piše: Vesko Kadić Begović je bio skoro na pragu razočarenja, što ga cijenjeni mentori nisu shvatili, a onda je donio odluku života: raditi onako kako je zamislio, bez obzira na kritike i skeptičke misli drugih. Nije samo Begović vjerovao u sebe i ono što radi. Potvrda je ubrzo došla s Festivala kratkog metra u Beogradu 1985, kada je, bukvalno, dvorana Doma sindikata gdje se održavao festival eksplodirala, nakon projekcije animiranog filma EKG.
Piše: Midhat Ajanović Ajan Brazil je zapravo najbolja ekranizacija kultne knjige Georgea Orwella 1984 koju Gilliam, da bi imao što slobodniji odnos prema materiji, namjerno nije pročitao nego se oslonio na ono što je o knjizi čuo. Film se trebao zvati 1984 i po kao posveta Fellinijevom filmu 8 i po, ali je prevladao naziv Brazil kako se zvao stari šlager koji opisuje čežnju Amerikanaca da zbrišu iz svoje betonske džungle negdje na jug gdje još ima sunca, zelenila i slobode.
Filmski portal Filmofil i Kinoteka BiH jednom mjesečno predstavljaju po dva plakata bh. filmova nastalih u periodu od 1951. do 2012.
