Piše: Nino Romić

U četvrtom danu Takmičarskog programa 25. SFF-a održana je projekcija drugog bosanskohercegovačkog naslova u glavnoj Festivalskoj smotri Take Me Somewhere Nice, čiji scenario i režiju potpisuje Ena Sendijarević, a tematski podsjeća na film koji je otvorio ovogodišnji SFF. Doduše, dok Sin Ines Tanović svoju priču predstavlja iz perspektive mladića u potrazi za svojom majkom, film Ene Sendijarević u stopama prati mladu ženu dok traga za svojim ocem.

Naime, glavna junakinja, Alma (Sara Luna Zorić), odrasla je u Holandiji, gdje se njena porodica smjestila nakon rata u Bosni i Hercegovini. Dok se njena majka prilagodila novom okruženju, njen otac, vođen nostalgijom za starim zavičajem, napušta suprugu i Almu i vraća se u BiH. Godinama kasnije, on se nalazi u bolnici, a njegova otuđena kćerka se mora odvažiti na put u stranu zemlju, o kojoj malo pamti i čijim jezikom ne vlada u potpunosti. Njeni vodiči po dolasku Sarajevo su namrgođeni rođak i njegov znatno opušteniji prijatelj, Emir i Denis (Ernad Prnjavorac i Lazar Dragojević).

Emir, ne ganut povratkom rodice, odbija prevesti Almu u bolnicu u Hercegovini gdje leži njen otac, pa ona zato odlučuje poći sama, premda slabo poznaje geografiju, puteve i prilike zemlje pred sobom. Saznavši da je Alma pošla sama, Emir i Denis polaze za njom. Kao što bi se i dalo predvidjeti, Almini naumi ne polaze baš najbolje, niti se završavaju kako je zamislila.

Nakon što se trojac ponovo okupi, oni nastavljaju put zajedno, mada ne bez razmirica i trzavica različitih korijena. Alma, Emir i Denis pripadaju istom naraštaju, ali odrastanje u različitim sredinama ih je učinilo svime osim vršnjaka. Denis želi poći na Zapad, Emir ne drži Evropu i zapadne zemlje na visokom postolju, a Alma se ne osjeća kod kuće ni u Holandiji ni u Bosni i Hercegovini. Nije joj draga hladnoća ljudi i klime u Holandiji, ali upadljiva besperspektivnost joj ne leži ništa bolje.

Take Me Somewhere Nice funkcionira pristojno kao film o sazrijevanju i ispunjavanju mladalačkih želja o putovanju u (iz perspektive stanovnika zapadne Evrope) strane i egzotične zemlje, te upoznavanju i druženju sa ljudima koji tu žive. Međutim, pri sredini trajanja, film se udaljava od te početne postavke i poprima znatno mračniju primjesu u svojoj priču. Ton filma se često mijenja, sa različitim učinkom, ali zadnjih nekoliko scena zaista odstupa od prijašnje građe. Kraj filma će se mnogima činiti izuzetno ezoteričnim, a nekima možda čak i odveć samougodnim.