Piše: Nisad Selimović

Čuli ste za rock? Onaj muzički žanr na izdisaju, koji je uvijek zvučao bolje nego što zvuči sada, kada svako ko ima dovoljno love može postati zvijezda preko noći. Pa i rock star, zašto ne. U vrijeme kada je, dakle, taj isti rock bio nešto pošteno i radi čega je vrijedilo mahati glavom i kosom na njoj, postojale su i prave rock zvijezde, starovi u svom svijetu, zbog kojih se tinejdžerke bacale donji veš na stejdževe a oni nisu davali ni pišljiva boba za sve što se dešava oko njih. Te zvijezde skoro i da ne postoje više, kao ni osamdesete, kao ni dobri filmovi iz Hollywooda, kao ni ništa što valja.

Sarajlija koji je onomad, u tim istim osamdesetim režirao, kad već govorimo o dobrim stvarima, i najbolju TV emisiju ikada - Top Listu Nadrealista, Miroslav Ćiro Mandić, odlučio se dati hommage takvim zvijezdama i tim vremenima u filmu Adria Blues. U njemu glavnu ulogu Tonija Riffa tumači Senad Bašić. To je karakter o kojem govorismo maloprije – bosanski rocker iz osamdesetih, koji je žario i palio a sada igra tetris u svom slovenačkom domu. Gore je otišao kad se zakuhalo, oženio se i nit' se vratio, nit' se snašao. Muči Riffa štošta a ponajviše žena koja ga prijevarom odvodi na slovenačku obalu ne bi li ovaj prihvatio posljednji, povratnički nastup u konobi na rivi. Ovaj neće, nema šanse, iz njega je izašlo koješta ali nije bosanski inat, a stvari dodatno komplicira posao njegove supruge. Ona, naime, za njihov život zarađuje kao operaterka na seksi telefonskim linijama, onim eksplicitnim.

I tako, dok mu neko virtualno prebire po ženi a ona zdušno, također samo fonetički uzvraća, Riff gubi živce ali nema joj šta prigovoriti, jer ona donosi hljeb u kuću. Ona bi njemu prigovorila svašta, ali to je rock zvijezda za koju se udala, ne može protiv srca, koliko god ovaj volio tetris više od nje. Drama u svom svjetlu komedije. Mandić, iako se godinama ne bavi igranim djelima no dokumentarcima, apsolutno to ne pokazuje u pogledu filma Adria Blues. Njegov film na trenutke jeste banalan, ponekad i prestiliziran, ali apsolutno zna šta hoće, prenoseći rediteljevu viziju na platno bez podapinjanja nogu sam sebi. Što, je li, zna biti čest slučaj sa regionalnim filmom, kad se hoće više nego što se umije.

Ovdje reditelj umije i znade kud je krenuo, tako da imamo film koji je i smiješan i ozbiljna je porodična drama. To što zaista govori o ozbiljnoj temi, ne čini ga teškim za gledanje, a opet nije ni klasična provala da gubi vezu sa stvarnim svijetom. Bašić, opet pod tom čudesnom Mandićevom paskom, ni u jednom trenutku ne preglumljuje svoj lik i apsolutno je uvjerljiv, zajedno sa onom nevjerovatnom dugačkom sijedom kosom, uspomenom na stara dobra vremena. Možda je čak ovo i njegova najbolja uloga u posljednjih desetak godina. Riff u njegovoj izvedbi djeluje kao kompletna osoba, izgrađena ličnost u kojoj vanjština dobija smisao tek sa tegobnim karakterom koji gaji negdje unutra.

Film, kao posveta toj nekoj prošloj eri, donosi i dosta poznatih muzičkih brojeva, a odaje i počast brojnim bendovima koje smo voljeli slušati. Tranzicijski problemi su sveprisutni, kapitalizacija je na svakom ćošku i žal za prošlim vremenima je ideja vodilja. Ko je god odrastao u osamdesetim, što zbog načina kako Mandić shvata komediju, što zbog direktnih referenci, ovaj film može komotno smatrati svojim.