Piše: Amar Komić

U dobu interneta postala je velika uvreda okarakterisati nekoga ili nešto kao lažno (ili ti fejk). Postoji čak i dio one užasno zarazne pjesme Taylor Swift koja glasi: „...fakers gonna fake, fake, fake, fake, fake...“. Savremeni prezir prema lažnjacima/fejkerima mogao bi biti razlog zašto se Annette (2021), novi film francuskog enfanta terribla Leosa Caraxa, koji s punim zagrljajem prihvata svakojake vrste filmskih lažiranja, čini tako svježim i originalnim. Annette bi se pretenciozno ali tačno mogao opisati kao psihološka kvazi/anti/meta-mjuzikl satira ili jednostavno kao novi film Leosa Caraxa, odnosno, očekujte ​​neočekivano.

Annette; režija: Leos Carax; uloge: Adam Driver, Marion Cotillard; 2021.

IMDb rejting: 6.4/10

Rotten Tomatoes rejting: 70%

U Annette pratimo novopečeni selebriti par koji se sastoji od komičara Henryja (Adam Driver) i operske pjevačice Anne (Marion Cotillard). Oni su uspješni, poznati, bogati, zgodni, dobro odjeveni magneti za skandale i bljeskove paparaca. Ape of God ime je Henryjeve vrlo uspješne, blago uvredljive, ne baš smiješne stand-up izvedbe koja donosi veliko zadovoljstvo strastvenim obožavateljima. Henry naizgled ima sve, on je visoka mišićava planina od čovjeka koji je bogat, poznat i oženjen francuskom ljepoticom s anđeoskim glasom. Zašto onda ima izraz lica čovjeka koji nije iskusio sreću već destljećima? To objašnjava činjenica da je Henry neka vrsta životinje koja se hrani opasnošću – kako u umjetnosti tako i u životu.

Konvencionalni umjetnički i privatni život ga ne ispunjava. Zato Henry ide u krajnosti. Ima mišiće i seksualni nagon alfa gorile, upotpunjen vatrenim urlanjem Godzille, temperament pavijana koji odavno nije okusio bananu i smisao za humor vrlo pametnog čimpanze. Carax ga doista u više navrata prikazuje kao gorilu – Henry čak i proždire banane prije svojih nastupa. Henrijev apetit za banane je velik ali nije velik kao njegov apetit za uništenje. Unatoč uspješnoj karijeri u svijetu stand-up komedije, Henryjeva najveća kreacija je uništenje vlastite karijere i porodice. Suprotno njemu Anne je napisan tako da je blaga i neutralna, tj. od početka do kraja filma ona nije mnogo više od francuska ljepotica s anđeoskim glasom. Kako bi i mogla biti kada je Henry tako sveobuhvatna sila negativnosti? Idilični život para počinje da se urušava rođenjem kćeri Annette. Njene dvije najupečatljivije osobine su veličanstven glas koji je naslijedila od majke Anne i činjenica da je drvena marioneta (eng. marionette) - otuda i ime Annette.

Caraxova rediteljska vizija prilično konvencionalnog, arhetipskog narativa sve je samo ne konvencionalna. Film je strukturiran kao konceptualni muzički album, neka vrsta rock opere, s obzirom da je Carax film napisao zajedno s braćom Male kultnog američkog art-pop/rock sastava Sparks. Svaka pjesma je novo poglavlje priče i prilika za Caraxa da pusti na volju svoju bogatu rediteljsku maštu. U rukama redatelja s konvencionalnijim izrazom narativ Annette mogao bi biti ispričan u sat i pol, ali Carax ga „rasteže“ u delirična dva sata i dvadeset minuta emocionalnog i fizičkog nasilja. Većina ovih emocija su isključivo negativne, pa ne čudi što je film iscrpljujuće gledateljsko iskustvo.

Carax se kroz film mahom koristi „zastarjelim“ arhaičnim  filmskim tehnikama. Uzmimo za primjer scenu kada Henry slučajno ubije svoju ženu. Utapajući se u vlastitoj negativnosti i alkoholizmu, Henry slučajno odgurne Anne s njihove jahte i ona se utopi u moru. Umjesto snimanja na moru, Carax koristi pozadinske projekcije valova i kiše, što asocira na tehnike nijemog filma. Scena izgleda lažno, ali emocije koje Carax postiže putem lažiranja su u potpunosti stvarne. Carax je na neki način sličan Henryju, u Annette on vlastitu rediteljsku poetiku „gura“ do krajnjih mogućih granica, kao da želi istisnuti svaki djelić emocija iz date scene. Pjevanje, muzika, boje, svjetlo, pokreti kamere, scenografija, rekvizita, kostimi - svi su elementi ekstravagantni i u službi stvaranja stilizirane, začudne stvarnosti s dovoljno osjećanja i emocija da ispuni pet dugometražnih filmova.

Slušajući namjerno loše izvedene pjesme, gledajući glumce kako se prema drvenoj marioneti odnose kao prema pravom dijetetu, i pjevaju dok izvode oralni seks, pojedini gledoci mogli bi se zapitati treba li film shvatiti ozbiljno ili ne. Annette je dijelom satira estrade, ali reditelj idejno teži nečemu mnogo složenijem. Čini se da je Caraxova ideja da je granica između uzvišenog i smiješnog u ljubavi i umjetnosti gotov nepostojeća. U ovom filmu Carax do uzvišenog dopire kroz smiješno i obratno. Stoga, Annette je film koji je vrlo ironična i potpuno iskren.

Međutim, skoro dva i pol sata u ponoru negativnosti i toksične muškosti dobrom dijelu gledatelja može predstavljati izazov. Carax se povremeno oslobađa nihilističke atmosfere, pružajući gledatelju olakšanja u samo nekoliko dragocijenih trenutaka – što je slučaj sa kreativno zamišljenom i eurofičnom scenom rođenje bebe Annette. Nažalost ovako radosnih trenutaka u filmu je malo, pa su poput beznačajnih kapi kiše u mračnom nemirnom moru nihilizma.

U konačnici, Annette ne dostiže umjetničke visine Caraxovog prethodnog, podjednako žanrovski nedefinisanog, ali fokusiranijeg remek-djela Holy Motors (2012). Razlog tome je činjenica da je Holy Motors zamišlje i napisan u obliku vinjeta koje su omogućile Caraxu da stvori pojedinačne maštovite sekvence bez brige za narativnu logiku. S Annette Carax ima priču za ispričati, ali čini se da ga od svega to najmanje zanima. Stoga, Annette se ne može opisati kao zadovoljavajuća filmska priča u konvencionalnom smislu. Gledateljsko zadovoljstvo Annette je prilika da vidimo vrlo maštovit i originalan način na koji Carax zamišlja arhetipske likove i priče. Ovo je film koji je teško preporučiti ili čak nazvati ugodnim gledateljskim iskustvom, ali ipak vam je drago što postoji jer najkreativnijim trenucima Annette ne postoji ništa slično u savremenoj kinematografiji. Caraxovo oslanjanje na umjetno i lažno nije za svačiji ukus, ali kao što je Taylor Swift rekla mrzitelj će mrziti, mrziti, mrziti... ali Carax, strastveni ljubitelj filmskih trikova i tehnika stare škole, samo će lažirati, lažirati, lažirati ... dok ne dođe do nečeg vrlo ljudskog i istinitog.