Čin ubijanja: Prekriveno ljudskim licem

ActofKillingjpg

Piše: Segor Hadžagić

Američki dokumentarist  školovan na Harvardu, Joshua Oppenheimer  proveo je deceniju sarađajući s policijom, tajnim agentima, odredima smrti i njhihovim žrtvama kako bi istražio veze između političkog nasilja i javnosti dostupnih informacijama. Njegov najnoviji dokumentarac Čin ubijanja ima gotovo nemoguću ambiciju – prikazati najužasniju brutalnost i prekriti je ljudskim licem.  Svaki dežurni moralista bi odmahnuo i rekao-nemoguća misija, ali Oppenheimer je pažljiv i studiozan istraživač društva i ljudske prirode i problem zahvata u širokom luku: od  tematiziranja užasnog i nepojmljivog zla do pokajanja.

Oppenheimerov junak je simpatični starčić  Anwar Congo, mršav, žilav, elegantno obučen i s  osmijehom koji neprestano lebdi nad njegovim licem. Ništa posebno. Sve dok ne počne pričati o svojoj mračnoj i do krajnjih granica izdržljivosti surovoj prošlosti. Anwar je nekada bio lutalica, a onda odlučuje nešto “napraviti od svoga života“. Postaje vođa odreda smrti nakon državnog udara u Indoneziji 1965!  Za novu vlast ogromna većina ljudi su postali problem: intelektualci, profesori, umjetnici, Kinezi... Svima je priljepljena ista etiketa – komunisti!  Činjenice kažu da je u tom periodu ubijeno približno milion ljudi. Na početku filmu Anwar nas vodi na jedan krov koji je kako kaže bilo njegovo omiljeno mjesto egzekucije žrtava. No, taj se metod pokazao isuviše krvavim, pa je Anwar prešao na davljenje ribarskom žicom, koje nam detaljno „prezentira“ pred kamerom. Nakon toga, ničim izazvan počinje plesati. Tu, na mjestu gdje su se dešavali masovni pokolji.

Anwar nastavlja u laganom tonu: priča o svojim omiljenim holivudskim filmovima, pokazuje mjesta drugih masovnih pokolja, evocira muziku Elvisa Presleya. To daje Oppenheimeru ideju da Congo i ostali pripadnici paravojnih formacija „odigraju“ svoje zločine kroz niz kratkih filmova različitih žanrova. Na ovaj način gledatelj uspijeva ući duboko u um koji je smislio i izvršio zločine, nepojmljive ljudskom umu. Iako Anwar i ostali zločinci konstantno ponavljaju da ne osjećaju krivicu, kraj filma otkriva da Anwara muče noćne more. To lice više nije lice nasmijanog i ravnodušnog čovjeka, već prikaze kojeg žderu krivica i kajanje. Čin ubijanja je jedan od najboljih uvida u čovjekov bezgranični potencijal za sijanje zla. Oppenheimer nam prikazuje čudovišnu narav ljudi, ali i propituje granice naše empatije: možemo li uopše saosjećati sa čudovištem? Odgovor nikako nije nedvosmislen i jasan.

Prehodna
Imamo Papu: Okus života
Sljedeća
Mud: Za dušu ugrijat