Piše: Nino Romić
Kroz prozor sobe u banji i odmaralištu, profesor na pragu treće životne dobi promatra kako njegova supruga prelazi parking i odlazi. Kraj njegovog braka dolazi baš kada osjeća kako mu se trijumvirat starosti, slabosti i smrti primiče. Odjednom, premda okružen drugim korisnicima banje, Filip ostaje sam u svijetu koji mu se čini manje sigurnim nego dan ranije.
Ovaj trenutak je ustvari tek kulminacija uvodnog čina Elegije lovora, filma Dušana Kasalice. Tome, pak, prethodi podosta duga sekvenca dolaska i provoda u banji, u koju Filip i njegova supruga stižu u potrazi za odmorom i oporavkom, i to ne nužno onim tjelesnim. Umjesto toga, u odmaralištu ih pronalazi ista životna monotonija od koje su pobjegli, a u koju se Filipova supruga više ne želi vratiti.
Uskoro postaje očito da povratka u staru monotoniju nema ni za Filipa, ma koliko on to želio. On polazi iz odmarališta pokraj mora, ali ne i kući. Kao i sa junacima iz stranica historije i mitologije čije anegdote Filip često koristi, poslije prelaska praga između starog i novog svijeta, povratak kući je nemoguć. Utočište od velike novine u životu ne može pronaći čak ni na fakultetu, na kojem predaje historiju. Put ga dalje vodi negdje nepoznato, u metaforično podzemlje, u kojem se, ponovo kao arhitipni junak grčke mitologije ili jungovske psihologije, mora suočiti sa nepoznatim.
Kasalica sa drugim činom Filipa i gledatelje premješta iz grada nazad u prirodu, ali i na periferiju uobičajenog svijeta. Filip bježi na selo, a poslije obitavanja u kući u kojoj se smjestio, on počinje istraživati i okolnu šumu, u kojoj ga Kasalica suočava sa različitim pojavama koje odražavaju njegovu psihu. Kao prvo, šuma kao poprište tih susreta govori dovoljno o zamršenosti Filipovog duševnog stanja, a tu su potom i žitelji šume, koji svojom pojavom i radnjama predstavljaju procese koji se zbivaju u toj zamršenoj psihi. Stvarna šuma je u procesu devastacije, koju Filip zatiče, a i ta devastacija odražava uništenje njegove ličnosti, odnosno njega samog iz prošlosti.
Onda je tu i jarac, simbol njegove (ne)potentnosti, koji se stalno pojavljuje pred njegovim pragom, gotovo kao manifestacija opomene na koju se Filip oglušuje. Daleko najzanimljiviji dio filma započinje jednom kada se Filip odvaži slijediti jarca koji ga vodi u dublje u šumu. To je realizacija mitološkog poziva na pustolovinu koji Kasalica nagovještava ranije u filmu.
Oslanjajući se na metafore i personifikacije, Elegija lovora polako kroz trajanje filma postaje prilično složena priča. Doduše, produženost uvodnog čina i minimalni dijalog u drugom činu će možda obeshrabriti ponekog gledatelja. No, igranje sa stvarnošću i utjelovljenjima Filipove psihe čini Elegiju lovora vrijednom strpljenja. Ispod, takoreći, blještavog laka, film posjeduje stvarnu i opipljivu teksturu.
