Piše: Tomislav Hrastovčak
Krajem sedamdesetih njemačka kinematografija doživjela je svoj procvat, iznjedrivši kultne autore poput Rainera Wernera Fassbindera, Wima Wendersa i Wernera Herzoga, koji je od navedene trojke snimao najbizarnije i najupečatljivije uratke od kojih su najistaknutiji Aguirre, gnjev Božji (1972), Tajna Kaspara Hausera (1975), Stroszek (1977), Woyzcek (1979), Fitzcarraldo (1982) itd. Često je snimao sa glumcem Klausom Kinskim s kojim nikad nije bio u dobrim odnosima (bez obzira što su se često družili, a jedno vrijeme čak i stanovali zajedno), ali dva osebujna karkatera očito su iz svojih sukoba i razmirica crpili inspiraciju. Aguirre, gnjev Božji daleko je najbolji primjer Herzog-Kinski suradnje, bez obzira što legenda kaže da su na snimanju znali potegnuti pištolje jedan na drugog. Fascinanta je to, a istovremno mučna priča o skupini španjolskih konkvistadora koji tražeći legendarni El Dorado, polako propadaju u bezumlje i smrt. Glavni antijunak, Don Lope de Aguirre (u maestralnoj i pomalo zastrašujućoj izvedbi Kinskog) polako preuzima vodstvo nad grupom kujući planove o osnivanju čiste rase sa svojom petnaestogodišnjom kćerkom. Na kraju, on ostaje sam na rječnoj splavi, okružen samo majmunima i mrtvim tijelima svojih saputnika (jedna od najupečatljivijih završnih sekvenci u povjesti filma).
Film počinje zaista nevjerovatno – kamera iz daljine prati tisuće ljudi kako se spuštaju niz maglovitu planinu, a sve to snimljeno sa statistima, bez ikakvih specijalnih efekata. Dojam pojačava i upečatljiva koralna glazba skupine Popol Vuh, koja stvara uzvišeni, snoliki ugođaj. Uskoro primjećujemo da ti ljudi uopće ne pripadaju tu, obučeni u sjajne oklope, noseći stvari i opemu zajedno sa svojim rakošno odjevenim ženama. Potraga za El Doradom u južnoameričkim džunglama, potraga je bez kraja i cilja, besmislena koliko i zadivljujuća. Ono što počinje kao eventualni pustolovni film, polako se pretvara u kvazi-dokumentaristički prikaz ljudske destrukcije: kamera Thomasa Maucha diskretno prati kao da izravno svjedoči 16. stoljeću i konkvistadorskim vremenima. Klaus Kinski svojim grubim izrazom lica jednostavno pljeni pozornost, dok se gledatelj pita gjde je granica između ludila i zanesenosti. Aguirre je u biti jedini opipljivi lik u filmu dok su ostali jendostavo kulise kraj kojih on prolazi ili ih iskorištava za postizanje svog cilja.
Herzog nas često časti neočekivanim scenama kao što je odsjecanje glave jednom urotiniku koji i nakon svoje giljotine nastavlja pričati: dirljiv monolog zarobljenog Indijanca, ustoličenje “kralja El Dorada“ i njegova gozba, kadar broda zarobljenog visoko u drveću džungle, scena u kojoj ispijeni čovjek s instrumentom od trske stoji kraj Aguirrea i konstantno svira jednu te istu melodiju... dijelovi su filma koji na prvi pogled djeluju besmisleno, a zapravo su nužni da se objasni besmisao samog pothvata i ekspedicije. Redatelj se često i u svojim kasnijim filmovima poigravao sa bizarnim likovima i poduhvatiima, preispitujući ulogu čovjeka u društvu, često secirajući i kritizirajući pojave u takozvanom civiliziranom svijetu (jako izraženo u Kasparu Hauseru i Stroszeku). Zanimljivo je reći da su neki kritičari Aguirrea shvattili kao alegoriji na uspon i pad Hitlera. Jer njemački diktator je također sanjao o čistoj rasi i slavi ostvarenoj putem osvajanja, a na kraju je završio u podzemnom bunkeru, oduzimajući si život dok se njegov svijet raspadao. Tako i Aguirre, zapada u ludilo okružen samo majmunima kao ironičan komentar na superironost ljudske rase.
Kao i Hitlera, Aguirreovi ljudi sljede svog “vladara“ (jer ionako pobunjenici bivaju uklonjeni), bez obzira na ishod jer oni više nemaju što izgubiti. Gnjev Božiji je jedan od onih filmova koji su zasnovani na "lažnim istinitim pričama". Naime, na početnoj špici je navedeno da se film bazira na dnevnicima redovnika Gaspara de Carvajala, ali takav dokument uopće ne postoji i Herzog je tvrdio da film nije baziran na nikakvim stvarnim povijesnim činjenicama (osim što se spominje konkvistadorski vođa Pizzaro). Scenarij filma napisan je u svega dva i pol dana, snimalo se često bez priprema i improvizacijski što filmu daje svojevrsnu razinu dokumentarstičke realnosti. Ipak, kako se film primiče kraju događaju se sve čudnije i mobridinije situacije: ljudi neobajšnjivo umiru, dijaloga je sve manje (a monologa više), kadrovi su sve začudniji i sve polako poprima halucinantni prizvuk.
Herzog je poznat po tome da više voli pričati slikom nego riječima, ali i po tome da će ići do krajnjih granica da bi realizirao željeni film. Aguirre je snman na neistraženim lokacijama južnoameričkih prašuma i tokovima Amazone, što je filmsku ekipu često dovodilo do granica izdržljivosti, a i za samog redatelja se pričalo da nije baš ugodan saradnik. Kinski je gotovo naspustio set nakon jedne od svađa sa Herzogom, a sami glumci ponekad i 10 minuta prije početka snimanja nisu znali što točno trebaju uraditi. Zanimljivo je da je film gotovo u cjelosti sniman kamerom koju je redatelj ukrao iz svoje filmske škole, što samo potvrđuje njegov entuzijazam i predanost svojim projektima. Aguirre, gnjev Božji fascinanta je i gotovo uzivšena posveta ljudskoj težnji, ali i ljudskoj gluposti. Kroz cijelo djelo proteže se prikrivena ironija i poruga usmjerena “veličanstvenom pohvatu“ konkvistadora koji u želji da stvaraju, zapravo razaraju. Zbog toga likovi u filmu u potpunosti zaslužuju svoju tragičnu sudbinu, a sam glavni junak ostaje kao opomena na nesavršenost naše vlastite prirode.
Objavljeno u filmskom magazinu Hollywood
